SV. MALA TEREZIJA - ZAŠTITNICA ŽUPE

SAŽETO IZ ŽIVOTA

Sveta Mala Terezija, rođena je u francuskom gradiću Alençonu u pokrajini Normandiji, na sjeveru Francuske. Na krštenju je dobila ime Marie-Françoise-Thérèse Martin. Roditelji Loius Martin i Zèlie-Marie Martin, bili su pobožni, u mladosti su razmišljali da postanu svećenik i časna sestra, no nisu uspjeli.

Po nalogu svojih samostanskih poglavarica opisala je svoj život koji je nakon njezine smrti objavljen pod nazivom «Povijest jedne duše». Na poseban je način živjela i izradila duhovnost djetinjeg odnosa prema Bogu - «duhovno djetinjstvo» što je i opisala u svojoj autobiografiji. Razvila je novi način postizanja svetosti, nazvan Mali Put - spremnost srca da sve čini iz ljubavi prema Bogu i ljudima. Imala je slogan: “ Samo ljubav vrijedi! ” Razboljela se od tuberkuloze od čega je i umrla 30. rujna 1897. g. u 25. godini života i nakon samo devet godina provedenih u Karmelu.

Nakon smrti njena autobiografija «Povijest jedne duše» objavljena je i doživjela je veliki uspjeh. Prevedena je na 35 jezika i objavljena je u više od milijun primjeraka. Knjizi su se divili i Edith Piaf, Paul Claudel, Jan Guitton, Sveta Edith Stein i mnogi drugi umjetnici, filozofi i znanstvenici.

Papa Pio XII. proglasio je Malu Tereziju svetom 1925. godine a nakon toga proglašena je također uz sv. Franju Ksaverskoga drugom zaštitnicom misija, te također drugom zaštitnicom Francuske. 1997. o 100. obljetnici njezine svetačke smrti, papa Ivan Pavao II. proglasio ju je naučiteljicom Crkve. Ona je tako treća žena u povijesti Crkve i 33. po redu u dvije-tisućitoj dugoj povijesti Crkve koja je dobila taj časni naslov. Na 15. svjetskom danu mladih 1997. god. u Parizu papa Ivan Pavao II. postavio ju je za uzor mladima današnjice.

Spomendan joj je 1. listopada.

Zaštitnica je Francuske, Australije, Južne Afrike, Rusije, misionara, uzgajivača cvijeća, oboljelih od AIDS-a i tuberkuloze, avijatičara i mnogih gradova, župa i škola.

OPŠIRNIJE

Mladi Francuz imenom Luj Josip Stanislav Martin došao je jednoga dana u samostan sv. Bernarda u Švicarskoj da postane monah. Nije primljen jer nije završio školu pa se vratio svojim roditeljima u Alençon. U isto vrijeme u Alençon je stigla mlada djevojka u pratnji svoje majke. Djevojka se zvala Marija Azelija Guerin i željela je postati časna sestra. No poglavarica sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog uspjela ju je odgovoriti. Djevojka je to prihvatila pomolivši se Bogu da se uda i da joj Bog dâ puno djece te ih posveti. Niz okolnosti i znaci Božje providnosti doveli su to dvoje mladih da se upoznaju i zaljube. Vjenčanje se slavilo u crkvi Notre Dame u Alençonu. Imali su već osmero djece kada se usred zime, 2. siječnja 1873. rodila djevojčica, krsnim imenom Marija Franciska Terezija. Na krštenju joj je kuma bila najstarija sestra Maria Louisa.

Terezija, taj nježan cvjetić koji će uvijek spominjati cvijeće i ruže što će bacati na putove kojima prolazi, postala je kućna mezimica. Tata ju je zvao »moja mala kraljica«. Bila je vrlo oštroumna, ali i vrlo živa i nestašna. Klanjala se pred kipom Gospe od Osmijeha. Dosjetljiva, s tri godine upitala je mamu: »Hoću li i ja ići u raj?« Mama je odgovorila: »Da, ako budeš dobra.« A Terezija je zaključila: »A ako ne budem dobra, ići ću u pakao, ali u tom slučaju znam što bih učinila: pobjegla bih tebi u raj, ti bi me čvrsto stegnula u zagrljaj i tako me dobri Bog ne bi mogao uzeti i staviti u pakao.« Kakav primjer potpunog pouzdanja u majku! No majka joj je umrla kada je imala četiri i pol godine, 28. kolovoza 1877., pa joj je Gospa koju su u obitelji jako štovali preuzela ulogu majke. Otac, sam s toliko djece, odlučio se preseliti u Lisieux. Tamo je živio ženin brat sa svojom vrlo pobožnom ženom, koja će preuzeti brigu o nećakinjama.

Prva riječ koju je Terezija napisala bila je »nebo«, prva propovijed koju je razumjela bila je o muci Isusovoj. Jedne večeri, vraćajući se sa šetnje, vidjela je zviježđe Orion u obliku slova T i uskliknula: »Moje ime je zapisano na nebesima.« Uistinu će biti tako proslavljena na nebu da će je štovati mnogi, a vojnici će za vrijeme ratova u svojim lisnicama nositi njezinu sliku.

Terezija se divila cvijeću, zvijezdama – Božjoj veličini. Njezina najvoljenija sestra koja joj je zamjenjivala mamu, Paulina, 2. listopada 1882. godine postala je karmelićanka: s. Agneza od Isusa. Terezija je plakala zbog rastanka i razboljela se, ali zagovor Gospe od Pobjede u Parizu učinio je čudo. Sa svojega bolesničkog kreveta ugledala je kip Gospe od Osmijeha kako joj se smiješi te je ozdravila. Pristupajući prvoj pričesti i krizmi, neprestano je ponavljala: »Ljubim te, Gospodine! Tebi se predajem zauvijek i živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.«

Jedne nedjelje, zatvarajući molitvenik na kraju mise, Terezijino se oko zaustavilo na sličici Krista raspetoga. Ranjena i raskrvavljena ruka duboko je dirnula djevojčicu. Krv Spasiteljeva pada na zemlju a nitko je ne skuplja! Ona će biti tu da bi tom krvlju škropila duše i svojim molitvama svakoga grešnika nastojala istrgnuti plamenim jezicima pakla.

Kada je njezina sestra Maria Louisa otišla u karmel i postala s. Marija od Presvetog Srca, u Tereziji je sazrela želja da i ona uđe u karmel. Bio je baš blagdan Duhova kada je skupila hrabrost te ocu priopćila svoju želju. Otac je u vrtu ubrao bijeli cvijetak sličan ljiljanu i objašnjavao joj s koliko ju je ljubavi Bog odgajao i čuvao sve od trenutka njezina rođenja. Taj cvijet postaje relikvija na slici Gospe od Pobjede.

II

Terezija je bila premlada za karmel i ujak kod kojega je stanovala nije joj dopustio da tamo ode. No Terezija je bila uporna pa je ujak uvidio da je to ipak Božja volja. Popustio je te su otišli biskupu, koji ih je poslao poglavaru karmela. No ovaj nije htio ni čuti o ulasku u karmel prije 21. godine života. Biskup ju je stoga poslao Svetom Ocu u Rim da on to odobri. Mislio je da će to nezaboravno putovanje skrenuti njezina razmišljanja u drugom smjeru.

Posjetivši kip Gospe od Pobjede u Parizu, krenula je preko švicarskih planina u Milano gdje je razgledala katedralu. Zatim je posjetila Veneciju, Padovu, Bolognu, Loreto i konačno stigla u Rim. Iz crkve sv. Agneze htjela je ponijeti neku relikviju svojoj sestri, koja nosi ime po toj svetici, i tada joj jedan komadić crvenog mramora, baš kao suvenir, padne pred noge.

Papa Lav XIII. s drugim je hodočasnicima primio i Tereziju koja je zatražila ulazak u karmel sa samo 15 godina. Zadivljen njezinom žarkom željom i odlučnošću, Papa je blagoslivlja. Na povratku kući Terezija je posjetila Asiz, Firenzu, Pisu i Genovu, pa se uz morsku obalu vratila u Francusku, prolazeći ravnicama punima naranči, maslina i palmi. No njezino je srce žudjelo za drugim ljepotama, ljepotama karmela.

Otada je Terezija neprestano činila pokoru u malim stvarima te napredovala u poniznosti i poslušnosti. Konačno, 9. travnja 1888. ulazi u karmel u Lisieuxu, sa željom da ostane zauvijek. Osjetila je duboki mir. Nije joj bilo lako prilagoditi se, ali je odvažno vršila svoje male kreposti, budući da za velike nije imala mogućnosti.

Za onoga koji ne živi u njemu, karmel se može činiti idealnim mjestom u kojem vladaju prijateljstvo, mir i tišina, no istina je to da djevojke koje ulaze sa sobom donose svoje ja, tj. oholost, navezanost na stvari i osobne interese. Ti »mali svjetovi« moraju se rastopiti u moru žarke Božje ljubavi.

Terezija je željela postati sveta, no između planine i zrnca pijeska ipak ima razlike. Morala je izmisliti neko »dizalo« koje će je podići do Isusa jer je previše mala da bi se popela trnovitim i teškim putem savršenstva. Dizalo je prepoznala u Isusovim rukama. Zato ostaje malena i to postaje sve više i više.

Svečanost oblačenja bila je 10. siječnja 1889., a 8. rujna 1890. na blagdan rođenja Majke Božje položila je svečani zavjet. Dana 29. srpnja 1894. Bog je pozvao k sebi tatu Martina. Nakon toga još jedna njegova kći, Celina, postaje karmelićanka i uzima ime s. Genoveva od sv. Terezije.

Terezija postaje učiteljica novakinja. Poniznošću, strpljenjem i razboritošću nastoji utisnuti Isusovu sliku u duše mladih kandidatica. Jednoga dana s. Paulina, koja je u međuvremenu postala poglavarica, pozove je na stranu i pročita joj pismo. U njemu jedan mladi misionar želi da se jedna sestra posveti njegovu spasenju i da moli za njegov apostolat. Terezija obeća da će molitvom i pismima pomagati mladom misionaru.

Na Veliki četvrtak 1896. godine legla je i osjetivši krv na usnama shvatila da joj se bliži kraj. Pred slikom Gospe od Osmijeha počela je, po želji poglavara, objašnjavati svoj osobni način poimanja duhovnog života: »Evo, moja misija počinje: ona je da navedem druge da ljube Boga kao što ga ljubim ja i da pokažem dušama svoj 'mali put'. Želim proći svoje nebo čineći dobro na zemlji. Nakon moje smrti dat ću da na zemlju pada kiša ruža.«

Stranicu po stranicu rodilo se prekrasno djelo. Tekst poznat preko granica katoličkog svijeta. U njemu pripovijeda »mali put« kojim je sama išla: kratak i ravan put, upotpunjen onim malenim pothvatima koji su joj tako dobro uspijevali. »Jer jedinu stvar treba činiti ovdje na zemlji: pružiti Isusu cvjetiće malih žrtava.«

Terezija je puno trpjela, no, kako je sama govorila, bila bi sretna da može umrijeti. Dana 5. lipnja 1897. bilo joj je toliko loše da su sestre u samostanu započele devetnicu Gospi od Pobjede. Zdravlje joj se pogoršalo pa je 30. srpnja primila bolesničko pomazanje. Nadala se brzo umrijeti, no Bog joj je dao još dva mjeseca mučeništva. Kada se poveća trpljenje, poraste i snaga. Govorila je: »Ponestaje mi zemaljskog zraka. Kada će mi biti dano da udišem onaj vječni?«

Cijeloga dana 30. rujna jako je trpjela. No neki slatki osmijeh lebdio je na njezinim usnama, a pogled joj je bio upravljen u nebo. Navečer upre pogled u Raspetoga, čvrsto ga je držala u rukama, i prošapta: »Pa dobro … idemo! Bože moj, ja te ljubim.« To su bile njezine posljednje riječi. Otišla je Onomu komu je cijeli život žudjela.

III

Samo 26 godina nakon njezine smrti papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 29. travnja 1923., a svetom 17. svibnja 1925. Nazvao ju je »zvijezdom svoga pontifikata i sigurnim putem kroz tamu našega vremena«. Već je papa Pio X., kada je u Rimu započeo proces za proglašenje blaženom Male Terezije, rekao: »Evo najveće svetice suvremenog doba«, pokazujući na njezinu sliku.

U prigodi stote obljetnice Terezijina rođenja, u siječnju 1973., papa Pavao VI. u pismu biskupu Lisieuxa uzdiže Terezijine vrline, molitveni život i povezanost s Bogom. Molitveni život bio je običan. Mistični doživljaj bio je samo pri jednom križnom putu. Sve što je činila moralo je biti dohvatno malim dušama.

Njezino remek-djelo nastalo u posljednjim danima života – spis koji je sama pisala kao pokazatelj puta svetosti, Povijest jedne duše – u roku od 25 godina prevedeno je na 35 jezika i prošireno u više od milijun primjeraka. Knjiga je pripremljena za tisak tek 1956. godine, i to s toliko kritičnosti kao ni jedna druga knjiga. A zahvatila je i one ljude koji jedva da uzimaju u ruke ikakav religiozni spis.

Njezino pisanje o duhovnom životu možda obiluje sladunjavošću i sentimentalnošću, no ispod toga snažno odzvanjaju riječi: smionost, odvažnost i hrabrost. Nije to herojski duh Paula Claudela ni Bernanosa, ali je spoj duha junaštva Ivane Arške i hrabrosti u podnošenju patnji vlastite Ivanu od Križa. Terezija se pokazala kao uzor spremnosti da se ide putem tame, jer u duhovnoj suhoći biti vjeran svakodnevnim molitvenim vježbama znači ispunjavati Očevu volju.

Spoj pobožnosti prema Raspetome i prema Bogu Ocu, dakle, isticanje muke Isusove i milosrđa Božjega daje pečat pobožnosti i našoj novoj blaženici Mariji od Propetog Petković, vjerojatno stoga što je svoju mladost živjela upravo u vrijeme općeg oduševljenja za Malu Tereziju.

Posve predana Božjoj volji, bez očekivanja čudesa, pokazala je put svetosti: male kreposti sive svakidašnjice – poniznost, poslušnost, siromaštvo, čistoća, požrtvovnost, jednostavnost srca, povezanost s Bogom. U jednoj je prigodi zapisala: »Crkva ima tijelo od udova, ali ima i srce koje gori od ljubavi; ljubav oživljuje udove Crkve i kad bi se ljubav ugasila, ne bi bilo apostola, ne bi bilo mučenika ni svjedoka. Ljubav obuhvaća sva zvanja, ljubav je sve: obuhvaća sva vremena i mjesta – jednom riječju, ona je vječna. Ljubav mi je dala ključ moga zvanja i tako je našla svoje zvanje. Moje zvanje je ljubav. Bit ću ljubav i tako će se ostvariti moj san iz mladosti: mučeništvo, a ono se postiže ljubavlju. Najsavršeniji darovi nisu ništa bez ljubavi. Ljubav je najizvrsniji put koji vodi Bogu jer Bog je ljubav. I stoga: kršćaninovo poslanje jest ljubav.«

Ovako opisan put savršenosti koji je primjeren i za laike, prvi je od vremena Franje Saleškoga. Novi Katekizam Katoličke Crkve sadrži mnoštvo navoda iz spisâ Male Terezije, tako da je logično da je papa Ivan Pavao II. sv. Tereziju od Djeteta Isusa 19. listopada 1997. godine proglasio naučiteljicom Crkve.

Mala Terezija proglašena je 14. prosinca 1927. godine i zaštitnicom misija, iako nikada nije bila u misijama. Najveća misionarka u povijesti, dobitnica Nobelove nagrade za mir, utemeljiteljica reda Misionarki ljubavi, Majka Terezija iz Indije bit će uzdignuta na čast oltara ove godine baš na Misijsku nedjelju, i to istoga datuma kada je njezina zaštitnica, čije je ime uzela, prije 6 godina proglašena naučiteljicom Crkve. Majka Terezija bila je već za života ideal svetosti, a naša Mala Terezija zasigurno je najomiljenija svetica u svijetu.