Članci

DANI DEVETNICE

BLAGDAN SVETE TEREZIJE MALE

( Ledinac, 1. listopada 2017. god. )
Napisala: Mirela Knezović

Kroz devet dana molitve, sudjelovanja na misnim slavljima, slušanja riječi Božje i duhovne obnove,  pripremali smo se za blagdan naše župe, blagdan Svete Terezije Male. Iz godine u godinu jedva čekamo ovo milosno vrijeme, svake godine doživljavamo novu ljepotu kroz devet dana pripreme. Uistinu je bilo prelijepo, iz večeri u večer, slušati riječ Božju i prikladne propovijedi iz usta naših ovogodišnjih propovjednika. Vratili bismo se kućama ispunjeni, punog srca i duše i sa nestrpljivim iščekivanjem idućeg dana.

Sve ovo nas je uvelo u proslavu naše svetice i zaštitnice koju smo i ove godine proslavili dostojanstveno i veličanstveno. Svečano misno slavlje predvodio je fra Stanko Mabić, duhovnik i odgojitelj novaka na Humcu u koncelebraciji sa ostalim svećenicima. U crkvi, koja je bila ispunjena mnoštvom vjernika, orila se himna našoj zaštitnici: Zdravo Ružo Isusova, Terezijo Mala Sveta...                     

Na početku misnog slavlja don Jozo je pozdravio sve prisutne vjernike, braću svećenike, hodočasnike, predstavnike vlasti..., a onda je fra Stanko otpočeo svečano misno slavlje. Fra Stanko je duhovnik i odgojitelj novaka na Humcu pa je možda zbog toga jako blizak načinu života naše zaštitnice. U svojoj propovijedi najprije se osvrnuo na njen život od samog početka kako bismo mogli pratiti tu nit ljubavi koja ju je vodila do Krista. Također je istaknuo kako svetu Tereziju Malu moramo promatrati kao moliteljicu, kao zaštitnicu misionara i misija te kao naučiteljicu Crkve. 

Kao moliteljica, sveta Terezija Mala često se znala moliti Isusu bez ijedne izgovorene riječi. Molila je samo srcem i svojom čistom ljubavlju. U toj ljubavi gorjela je za Kristom.  

Sveta Terezija Mala proglašena je zaštitnicom misionara i misija, a da nije niti jedan dan provela u misijama, ali svojim molitvama i žrtvama činila je puno za njih, možda čak i više od njih samih.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je svetu Tereziju Malu naučiteljicom Crkve, a da nije niti jedan dan sudjelovala u nekim teološkim naukama. No unatoč tome svi možemo puno toga naučiti od nje. Sve ovo dokaz je kako se samo ljubavlju može postići puno toga. Ona je samo ljubila Krista i to joj je bilo dovoljno. Bog ne traži od nas neka prevelika djela i velike žrtve. Traži samo našu ljubav, ljubav prema Njemu i bratu čovjeku. Imajmo to uvijek na umu kad god nam je teško. Ni život svete Terezije Male nije bio nimalo lagan, ali iz ljubavi Božje sve je strpljivo podnosila. Na prvom mjestu joj je bio Isus, uz Njega joj je sve bilo lakše. Uistinu je bila velika osoba. Iako nije imala dug životni vijek, uspjela je postići veliku svetost i postati naučiteljicom cijele Crkve. Utičimo se zato uvijek ovoj svetici, jer po njenom zagovoru sigurno ćemo postići Kristovu milost.

 
U Ledincu na završnici Duhovne devetnice u čast sv. Male Terezije

Budući da je ledinački župnik don Jozo Ančić predvodio svetu Misu i propovijedao kod mene u Viru na svetkovinu Srca Isusova 23. lipnja 2017., a njegov Zbor župe Nebeske ruže pjevao za vrijeme te Mise, dogovoreno je da se mi njima odužimo tako što ću u jednome danu Duhovne devetnice propovijedati u Misi, a Zbor ove župe sv. Jure iz Vira će pjevati za vrijeme te Mise. Nas je zapao posljednji dan te devetnice, a to je 30. rujan kada se slavi sv. Jeronim, pa je don Jozo sukladno svecu dana i odabrao temu propovijedi koja glasi: Sveto Pismo - Riječ Božja u našem ljudskom i kršćanskom životu.

                Spomenimo samo ukratko i prethodne dane devetnice. Prvoga, četvrtoga i sedmoga dana predvoditelj misnoga slavlje je bio mjesni župnik don Jozo, a pjevao je župni zbor Nebeske ruže; drugoga dana predvoditelj je bio don Ivan Perić iz dviju mostarskih župa Ilića i Cima, a pjevao je njegov zbor Dobri Pastir; trećega dana propovjednik je bio fra Stipe Biško iz Širokoga Brijega, a pjevao je zbor župe Ledinac; petoga dana predvoditelj je bio župnik iz susjedne župe Raskrižje don Stjepan Ravlić, a pjevao je zbor Ledinca; šestoga dana predvoditelj je bio župnik iz rodne don Jozine župe Kongore fra Stjepan Martinović, a pjevao je zbor Kongore, što je zapravo uzvratni pohod na don Jozino sudjelovanje sa svojim zborom Nebeske ruše u tamošnjoj duhovnoj devetnici 21. lipnja o. g. povodom proslave titulara župe Presvetoga Srca Isusova u 100. obljetnici župe Kongore; osmoga dana predvoditelj je bio župni vikar fra Milan Lončar iz Posušja, a pjevao zbor Ledinca.

            Na spomendan sv. Jeronima, 30. rujna, jesenski dan je bio sunčan i topao, ugodan za putovanje u te dijelove Hercegovine koji obiliju vinogradima i duhaništima, te ljudskom radinošću i radišnošću protkanima vjerom, nadom i ljubavlju. Putovali smo u nekoliko svojih automobila nas dvadesetipetero. Meni je ovo putovanje u ove lijepe krajeve gdje niču heroji, glede broja, tko zna koje, pojedinima drugo, treće, a onim mlađima prvo putovanje od Posušja prema Grudama i u naše odredište župu sv. Male Terezije od Djeteta Isusa u Ledincu. Srdačno nas je dočekao župnik don Jozo koji se upravo vratio sa sprovoda što ga je obavio jednome svome starijem župljaninu. Rekao nam je raspored večerašnje večeri devetnice i otišao u crkvu, kao i mi s razdraganom skupinom gostoljubivih mladića i djevojaka ove župe, jer su svi Virani prvi put u njoj. Zadivili su se kad su je vidjeli izvana, a još više iznutra govoreći da je to kao katedrala. Nisu znali da je podignuta prije Drugoga svjetskog rata kada je bilo neimaštine, ali nije nedostajalo duhovne i tjelesne snage kao ni onim davnim klesarima onih ledinačkih stećaka i križeva. Poredali su se u pjevački kor i složili instrument, te su odmah otpočeli uvježbavati pjevanje. Želja im je da otpjevaju sve besprijekorno. Takva im je voditeljica Petra Galić kao i sviračica Anita Čamber, a onda i svi oni od mlađih do starijih pjevača i pjevačica. Svjesni su da pjevaju u čast Bogu, a to znači da to treba biti najbolje.

                Najprije je izmoljena krunica s početkom u 18 sati, a potom je uslijedila sveta Misa. Don Jozo je na početku pozdravio sve nas, a potom je obavljen pokajnički čin što je uvjet istinskoga sudjelovanja u misnome slavlju, ovoj najvećoj i najdubljoj našoj molitvi. Početak pjevanja bio je izvrstan, a već sada mogu reći i kraj. Oduševili su se svi vjernici koji su popunili crkvu do zadnjega mjesta, kao i oni pjevači njihova zbora što su kod nas u Viru pjevali.

                U svojoj propovijedi podsjetio sam ih na velike kreposti sv. Jeronima (347.-419.), te na činjenicu da je on preveo na latinski jezik u 4. st. s hebrejskoga i grčkoga Sveto Pismo, što je Božja riječ nama ljudima svih vremena, a da su nakon njega u 9. st. sveta braća Ćiril i Metodije također preveli Sveto Pismo s latinskoga, zacijelo gledajući i u grčki i u hebrejski, na ondašnji jezik opći, koine, kojim su govorili slavenski narodi, a među njima i Hrvati koji su imali svoje pismo glagoljicu.

                Gutenberg je najprvo tiskao Bibliju, jer je ona Knjiga nad knjigama, iz nje se crpi život u Bogu i za Boga, a za ljudsko dobro. Tu su i dvojica isusovaca prevoditelja Biblije u 17. i 18. st., Bartol Kašić i Matija Petar Katančić. Prijevodi što ih mi danas čitamo novijeg su datuma, ali se nastavljaju i naslanjaju na ove prethodne. Svi su oni podloga i za proučavanje hrvatskoga jezika koji je u davna vremena postao važnim jezikom zahvaljujući spomenutoj svetoj Braći koji su vjesnici novoga doba i vremena kada će se ostvariti misao iz psalama da svi puci i jezici hvale i slave Boga. To se i dogodsilo na Drugom vatikanskom saboru (1962.-1965.).

                Sv. Jeronim je 15 godina čitao i razmatrao o svetopisamskim riječima, rečenicama i njihovim sadržajima, odnosno Božjim porukama nama ljudima. Isto tako i sveta Braća i svi kasniji prevoditelji Biblije na narodne jezike pomno su razmatrali svete biblijske retke i od njih hranili sebe, a potom i sve ostale vjernike koji su slušali i čitali Božju riječ. Ta činjenica i nas potiče da čitamo i razmatramo tu svetu riječ i od nje živimo.

                Poslije mise uslijedile su agape, gozba u župnoj dvorani pri obnovljenom starom župnojm dvoru. Posluživali su jelom i pićem, te kolačima i voćem svoje goste iz Vira članovi ledinačkog župnog zbora Nebeske ruže, kao što su to učinili i oni njima kada su im bili gosti u Viru.

                Tom zgodom dobili su svi članovi Zbora i po jednu najnoviju knjigu don Joze Ančića, a naša književnica Miljenka Koštro darovala je župniku don Jozi osobno svoj roman Biti Viktor i još dvije druge svoje knjige za njega i za Župnu knjižnicu. Sve što je lijepo, brzo prođe i polazak doma dođe. Vraćanje je bilo već u noći. Razmišljali smo i pripovijedali o dojmovima koji su vrlo lijepi i od kojih se stječe snaga za daljnje djelovanje u župi za sve a ponad svega za Boga.

                Slavlje sv. Male Terezije poklopilo se s nedjeljom pa nisam mogao ponovno sutradan tamo putovati i sudjelovati u svečanoj svetoj Misi kojoj je predsjedao duhovnik i odgojitelj novaka na Humcu fra Stanko Mabić, a u koncelebraciji su sudjelovali okolni svećenici. Završnica slavlja bila je u znaku blagoslova ruža i duša ovih marljivih vjernika s Ledinca.

            Vir, 1. listopada 2017.                                                               don Ilija Drmić

TEREZIJA  IZ  LISIEUXA 

Pio XI., papa s dubokom pobožnošću prema sv. Tereziji iz Lisieuxa (mladoj Francuskinji koja je ubrzo nakon svoje smrti 1897. postala dragocjena u katoličkom svijetu), rekao jednom o ovoj svetici:

„To je muževna duša, veliki muškarac.“

   Daleko od toga da pokušavamo umanjiti snagu koja zrači iz Terezijine prirodne ženstvenosti, također daleko od toga da se takva snaga i vrlina ne mogu naći u istinskoj ženskoj duši, no hrabrost i herojska krepost duše ove djevojke ne može se nikada svesti na nešto sentimentalno, sladunjavo, tj. na nešto što nema veze sa snagom muškarca. Mala Terezija, koja je umrla u dobi od 24 godine, skrivena u karmelićanskom samostanu, snažan je primjer kreposti čak i za najkrupnijeg muškaraca.

Terezijino duhovno učenje može se jednostavno sažeti: „Radi male stvari s velikom ljubavlju.“ Ono što je kod ove žene zanimljivo je činjenica da taj mali put počinje željom za velikim stvarima. Terezija je prepoznala snagu dobrote kao takve, snagu svetosti, želje u svojoj duši: sva se potpuno dati Bogu. Ušla je u samostan u vrlo ranoj dobi, postala je veliki svetac, svjetionik svetosti za cijeli svijet. Hrabro se odazvala pozivu našeg Spasitelja: postati savršena kao što je naš Otac nebeski. No, istodobno, ona je prepoznala svoju nemoć za postizanjem ovih stvari.

   

Rješenje? Apsolutno predanje Bogu: „Moj je put povjerenje i ljubav… savršenstvo se čini lako za mene. Vidim da je dovoljno osvijestiti sebi svoju ništavnost i predati se u cijelosti, kao dijete, u zagrljaj Bogu.“ Terezija je znala da joj je Bog dao te želje i da ih on nije potaknuo uzalud. Dakle, budući da je u konačnici sva nemoćna, sve ono što može učiniti je da se u svakom trenutku povjeri isključivo Bogu(put povjerenja) i ljubi ga do krajnjeg stupnja (put ljubavi), a on će ispuniti želje koje joj je dao. Vidimo kako ona u potpunosti živi poziv iz Evanđelja da postanemo poput djece, vjerujući beskrajno u Boga, našeg Oca. Ako joj je Bog dao želju, onda bi ju On trebao i ostvariti, a Terezija bi sa svoje strane samo trebala voljeti onoliko koliko može u sva    Problem je u tome što se Terezijin „put povjerenja i ljubavi“ i duhovnog djetinjstva običnom čitatelju može učiniti kao pretjerano emocionalna duhovnost. Terezija može izgledati poput naivne djevojčice koja je jednostavno lebdjela kroz život bez poteškoća, iskušenja ili nedaća. Na koncu, to se čini potpuno stranim našem uobičajenom iskustvu života.

No takvo bi viđenje bilo u potpunosti pogrešno, što nam može i potvrditi knjiga „Muka Terezije iz Lisieuxa“, koju je napisao veliki poznavatelj duhovnosti Male Terezije, Guy Gaucher. Gaucher ističe da se konačna potvrda Terezijine muževne duhovnosti nalazi na kraju njezina života, dok je umirala od tuberkuloze. Bolest, koja nam je danas možda malo poznata, bila je veliko iskušenje: nakon što bakterija uđe u organizam, u plućima se počinju formirati okrugle kvržice koje pritom uništavaju plućno tkivo i krvne žile. Naposljetku se zaražena osoba uguši u vlastitoj krvi jer ne može disati s oštećenim plućima. Put bolesnika prema smrti jednako je strašan: groznica, stalno kašljanje, znojenje, iskašljavanje krvi (očevici su posvjedočili kako bi Terezija ponekad iskašljala punu čašu krvi), povraćanje hrane koja se pokušava jesti, osjećaj gušenja, otežano disanje, nesanica.

    Ne bih se ugodno ponašao prema okolini da se nađem u takvim uvjetima. Sestre koje su se brinule o Tereziji, međutim, prepričavale su kako je ona ostajala mirna, nasmiješena, pokazivala pristojnost, pa čak se i šalila s njima. Jednom je sestra koja je pazila na nju sjedeći uz njezin krevet, zaspala nakon što je dala svetici čašu vode. Umjesto da joj nakon što je popila vodu vrati čašu, Terezija je odlučila držati ju cijelu noć kako ne bi probudila sestru. Priče poput ove govore o uzroku njezine svetosti: niz malih radnji koje otkrivaju njezinu ogromnu, herojsku ljubav i krepost pred licem intenzivne fizičke patnje – da ne spominjemo duhovne i psihološke patnje koje su je pratile.

   Vidljivu je svetost Terezija pokazala u načinu svog umiranja – ova mlada žena, kojoj je bilo puno teže nego meni ili tebi, ojačala se isključivo iz povjerenja i ljubavi u Gospodina. Ona pokazuje koliko je njen „put povjerenja i ljubavi“ zapravo put svetosti koji osvaja najružnije dijelove patnje, zla, i naše iskustvo života. U svakom trenutku sebe predati Bogu, prihvaćajući sadašnju situaciju kao Njegov dar te pritom Boga ljubiti potpuno, to nije put kojim izbjegavamo patnju ili stvarni život. Bolje rečeno, patnja nas preobražava, otvara nas Bogu kako bi nas oblikovao, povećava našu sposobnost da volimo, i postajemo onakvi kakve nas Bog želi.

Čovječe, ti si pozvan na veličine! Ono što je važno jest to jednostavno htjeti, kao što je to snažno učinila Terezija, a zatim ju slijediti na putu istinskog duhovnog djetinjstva, predajući se Ocu u svakom trenutku, u nastojanju da umreš sebi i ljubiš Boga u svemu što bi ti moglo doći, uzdajući se da On – i samo On – zna gdje tvoja veličina leži. Tako će te savršeno dovesti do tvoje veličine. Tek tada možemo tvrditi, uz Malu Tereziju, da doista imamo „muževnu dušu“

  DRAGI ŽUPLJANI I ŠTOVATELJI  SV. TEREZIJE MALE!

  Ljubav koja pomaže 

       Iz tisuću grla svaki dan čuje se snažni vapaj: "Pomozi nas, pogibosmo!" (Mt 8,25). Svjedoci smo ovih dana kako tisuće i tisuće napuštaju svoj dom i traže bolji život u tuđini. Iz njihovih usta čuje se vapaj, dajte nam posla i pristojnu plaću kako bi mogli normalno živjeti. Teškim srcem napuštaju svoja ognjišta, svoj dom, domovinu, ostavljajući ljepote svoga kraja, susjede i prijatelje.

Drugi opet vape nemamo ni kruha ni ruha, umiremo od gladi i žeđi! Milijuni teško bolesnih vape: „Pomozite nam! Ublažite nam boli!“

     I oni koji težak boj biju, biju u tjeskobi duše opterećeni grijesima i raznim porocima: drogom, kockom, alkoholom, seksom… Traže pomoć i utjehu. I mnogi drugi ožalošćeni, osamljeni, neprihvaćeni, prezreni, koji često padaju pod teretom svoga životnog križa očajno vape: „Pomozite nam! O, Bože pomozi nam, pogibosmo!“

    Gdje su duše u kojima ima milosti i dobrote?

Svakome od nas je životni zadatak pomoći i moliti za braću svoju, bližnje svoje. Koliko puta čujemo glas: „Pomozi! Pomozi!“ Ako ne želiš čuti taj glas, krik milosti, kako možeš pogledati u lice Božje i njega moliti za darove?! (Mt 25)

      Neka nam ljubav sv. Terezije Male probudi srce prema bližnjemu. Ona nas čeka kako bi nam pomogla, utješila nas i ohrabrila.

Ne oklijevaj!

Puna dobrote, nježnosti i poniznosti uzet će te za ruke. Sama je rekla: „Svakoga ću uslišati koji me bude zazivao!"

U njezinoj pratnji kroči svaki dan k izvoru života i topline.  Poput Terezije duboko zaroni u beskrajnu Ljubav, koja se očituje u sv. Misi i pričesti.

 „Ljubav se plaća ljubavlju."

       U devetnici i na sam blagdan, moramo doživjeti obraćenje moleći i kajući se za svoje grijehe i propuste. Nastojat ćemo pročistit život, sudjelujući na sv. Misi, slušajući Božju riječ kako bismo se hrabro suočili sa samim sobom i sa svijetom u kojem živimo.

Vjerom i nadom smjelo koračajmo u budućnost!

don Jozo Ančić, župnik

 

Don Jozo u zavičajnoj župi Srca Isusova u Kongori

Na poziv župnika župe Kongora, fra Stjepana Martinovića, naš župnik, don Jozo, uputio se sa zborom Nebeske ruže u svoju rodnu župu kako bi predvodio svetu Misu u trodnevnici na čast Srca Isusova. Mislim kako njegovoj sreći nije bilo kraja, ponovno doći u crkvu gdje je 14. srpnja 1968. god rekao svoju Mladu misu.

            Tema don Jozine propovijedi bila je povezanost vjere i nade – život u povjerenju. Kako je i sam naglasio, današnji čovjek lako gubi vjeru i nadu, najprije u Boga, a zatim i u sve ostalo. Ne vjeruju kako nas Bog neizmjerno voli te kako ima puno povjerenje u svakoga od nas. Kada ne bi bilo tako, ne bi nas ni stvorio na svoju sliku i priliku.

            ...Da se Bog pouzdaje u mene znači da Bog zna da mogu sebe potpuno ostvariti, ući u Božansku sferu, a da ne napustim samoga sebe. Božje povjerenje u meni ne temelji se na nečim sporednim, ograničenim, što bi moglo doći na manje, nego se temelji na mojoj osobnoj dobroti i nastaje iz stvarne vrijednosti koju Bog darova mojoj osobi, jer me Bog prvi ljubio.

            Pravi primjer povjerenja, kako Boga u čovjeka, tako i čovjeka u Boga, je Blažena Djevica Marija. Bog je imao toliko povjerenja u nju da joj je povjerio ulogu Majke svom Sinu Isusu. Isto tako, Marija uzvraća to povjerenje i potpuno se predaje volji Božjoj: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Tvojoj Riječi. Iz ovog vidimo kako Marija, ne samo da vjeruje Bogu, nego vjeruje u Božje povjerenje u nju. U tome i jest njena veličina. I mi bismo trebali, baš poput Blažene Djevice Marije, imati potpuno povjerenje u svoga Stvoritelja, otvoriti Mu svoja srca, radovati se Njegovoj dobroti i ljubavi te biti ponizni i dostojanstveni u svojoj vjeri.

            Misno slavlje na ovoj trodnevnici, svojom pjesmom, uveličao je naš zbor Nebeske ruže. Bili su tu članovi našeg i malog i velikog zbora kao i neki župljani. Svuda okolo se osjećao mir i spokoj, tišina u crkvi odavala je nekakvo blaženstvo, a sve oči bile su usmjerene u don Jozu i njegove poticajne riječi. Dao Bog da se opet sastanemo na ovom divnom mjestu slaveći i hvaleći Boga.

            Nakon svete Mise druženje je nastavljeno u vjeronaučnoj dvorani gdje ničega nije nedostajalo. Poslije okrijepe čula se i prigodna pjesma.

Mirela Knezović

Zbor Nebeske ruže na proslavi Srca Isusova u Viru

U župi sv. Jure u Viru proslavljena je svetkovina Srca Isusova u petak 23. lipnja 2017. s početkom u 11 sati. Sveto misno slavlje predvodio je župnik iz Ledinca don Jozo Ančić, a u koncelebraciji su bili, uza župnika don Iliju Drmića, i sljedeći župnici: don Slaven Ćorić iz Sutine, don Joko Blažević iz Vinjana i don Ante Ivančić Bikić iz Zagorja. Ostali župnici su se ispričali što nisu bili u mogućnosti doći na ovo sveto slavlje, ali su bili u duhu prisutni sa svima ostalima. Na početku je mjesni župnik don Ilija u pozdravu rekao ove riječi: “Kada je papa Benedikt XV. proglasio svetom Margaretu Alacoque3. svibnja 1920., otada je krenulo još jače i žarče štovanje Srca Isusova u župi sv. Jure u Viru. To je bilo vrijeme župnika don Ante Bakule (župnik: 1910.-1936.). On je nabavio i kip Srca Isusova pred kojim se jednom zgodom nakon vjenčanja i fotografirao, što je dokument koji svjedoči ovu povijesnu činjenicu. Don Ante je tjedan dana mučen u Ljubinju 1942. god. i izdržao je sve te neopisive muke, što možemo zahvaliti i njegovoj ljubavi prema Presvetome Srcu.“ Nakon tih riječi kojima se otkriva djelić povijesti ove župe, uslijedili su pozdravi svih nazočnih vjernika iz župe i okolnih župa, zatim svih prisutnih svećenika na čelu s don Jozom Ančićem, koji je predvodio ovo misno slavlje s procesijom a župni zbor njegove župe Nebeske ruže pjevao je za vrijeme ove Mise. I sve članove ovoga Zbora pozdravio je izrazivši im dobrodošlicu u ovo župu, a inače njih ugošćuju pjevači Župnog zbora župe Vir, a uzvrat će biti 30. rujna 2017. u Ledincu za vrijeme završnoga dana duhovne devetnice u čast zaštitnici župe sv. Maloj Tereziji.

                Nakon procesije, u kojoj je pjevao Litanije Srca Isusova don Joko, uslijedila je sveta Misa u kojoj je don Jozo održao prigodnu propovijed. Osnovna misao bila mu je Božja ljubav iskazana u Isusu Kristu svima nama hodočasnicima ovim svijetom. Simbol te ljubavi jest Srce Isusovo. Iz toga velikoga Srca proizlazi silna ljubav prema svim ljudima i svim vjernicima. Nitko iz te ljubavi nije isključen. Svi na nju imaju pravo, pa čak najviše oni koji je odbijaju, jer to Kristovo Srce želi uliti svoj mir i svoju neizmjernost te ljubavi u svakoga čovjeka, te da sav svijet kliče hvale i slave u čast svome Bogu.

                Za vrijeme Mise ministrirali su ovogodišnji prvopričesnici, a riječ Božju i molitve vjernika čitali su ovogodišni krizmanici, koji su nosili kip Srca Isusova i župne zastave. Pričesti je bilo više u ovome slavlju, što je znakom duhovne priprave vjernika kroz trodnevnicu.

                Na kraju ove svete Mise uslijedile su zahvale mjesnoga župnika, koji je bio radostan što ga je pohodio ovaj ledinački župnik i ova skupina pjevača iz župe u kojoj je bivao više puta u ulozi propovjednika i na druge načine. Rekao je ove riječi: “Hvala dragom Bogu na ovome slavlju, svima vama, vjernici, na sudjelovanju i don Jozo na prigodnoj propovijedi. On je u slobodno vrijeme zaokupljen pisanjem za razne listove, časopise i izvrsni Portal župe sa svojim suradnicima, te tiskanjem župnoga lista Živimo zajedno kao i više knjiga, od kojih spominjem ove: Kroz iglene uši (1985.), Duvanjska biskupija i duvanjski sabor (1990.), Slast blagdanskog kruha (1998.), Čvrsti temelji braka i obitelji (2013.) i Na putu k Bogu (2016.). Također je jedan od autora monografije rodne župe Kongora, što ju je priredio dr. fra Robert Jolić, koji je upravo ove godine 2017. god. u prigodi 100. obljetnice uspostave te župe napisao novu knjigu o Kongori s naslovom Sto godina župe Kongore. Usput samo spominjemo da je u drugom danu duhovne trodnevnice i zavičajnoj župi Srca Isusova u Kongori Misu predvodio mještanin don Jozo Ančić, a pjevao je njegov zbor iz Ledinca.“ Don Ilija je dodao i to da je don Jozo bio župnik u njegovoj rodnoj župi Grabovici od 1981. do 1988. god., baš u vrijeme njegove Mlade Mise 1982. god. Pomogao mu je mnogo u svakom pogledu i na tome mu iskreno zahvalio ovom prigodom, kao i svima ostalima koji su mu tom zgodom pomogli, a bilo ih je više. Ledinačkom Župnom zboru također je izrekao zahvalu, kao i svima ostalima, napose članovima Župnoga zbora iz Vira, koji su sudionici ove proslave, te zahvale svima koji su bilo čime doprinijeli na duhovnoj i svakoj drugoj razini za uspjeh ove proslave Srca Isusova. Dodao je i to da ubuduće kani skupa s članovima i Zbora mladih ostvariti ovakvu vrstu duhovnoga angažmana, te nastaviti ovu duhovnu razmjenu koja će uroditi još boljim djelovanjem svih članova obaju zborova u župi.

                Nakon svete Mise uslijedio je drugi dio slavlje, koji nazivamo, u duhu kršćanske tradicije, agape, a suudionici su bili svećenici i 40-ak pjevača pjevačkoga župnog zbora Nebeske ruže. U crkvi se zbila okrjepa duše, a ovdje u župnome dvoru okrjepa tijela. Samo da se kratko prisjetimo riječi današnjeg propovjednika don Joze, koji je rekao da je čovjek osoba koja se sastoji od tijela i duha, duše. Ako bi pstojalo samo tijelo, onda je to leš, tvar, a ako bi bila samo riječ o duši bez tijela, onda bi to bila utvara. Osoba je uvijek, i u ovome i onome svijetu, s tijelom i dušom, ovdje duh i duša s tvarnim tijelom, a poslije smrti i uskrsnuća duh i duša s preobraženim tijelom. Da bi se u konačnici dogodila upravo ova preobrazba, potrebno je slavlje svih svetkovina i blagdana, među kojima je i Presveto Srce Isusovo, čija se poruka usijeca duboko u svako naše srce i pokreće nas iznutra na život u Bogu i za dobro jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve.

 

                Vir, 23. lipnja 2017.

PRESVETO SRVE ISUSOVO

(Vir, 23. lipnja 2017. god.) 

            Svetkovinu Presvetog Srca Isusova proslavili smo u župi Vir, gdje je naš župnik, don Jozo, predvodio svečano misno slavlje u koncelebraciji sa još nekoliko svećenika.

Na početku je mjesni župnik, don Ilija Drmić, pozdravio sve prisutne vjernike, braću svećenike te zbor Nebeske ruže koji je pjevao na ovoj svetoj Misi. Zatim je uslijedila svečana procesija u kojoj su se pjevale Litanije Srca Isusova. Nakon procesije, započelo je svečano misno slavlje.

            Don Jozina propovijed bila je u znaku SRCA. Misao vodilja bila mu je Božja ljubav koja je prema nama ljudima iskazana u Srcu Isusa Krista: Svetkovina Presvetog Srca Isusova stavlja nam pred oči Božansku ljubav koja je početak i izvor otajstva spasenja. Ta ljubav nadilazi svaku spoznaju, ljubav kojom Svemogući ljubi sve ljude, ne samo dobre i pravedne, nego i grešne i nepravedne. Ta Božanska dobrota i ta neizmjerna ljubav, očitovala se u Kristu, ljubav koja je Isusa navela da se žrtvuje za naše spasenje. Ova svetkovina potiče nas da podrobnije razmislimo o čovjeku kao plodu stvarateljske Božanske ljubavi.

             Srce Isusovo označava beskrajnu Božju ljubav prema nama. Iz te ljubavi nitko nije isključen, u tom srcu ima ljubavi za svakoga. Na nam je samo hoćemo li je prihvatiti ili ne. Ako je prihvatimo, ušli smo u Božje milosrđe, a ako ne, onda odbacujemo Boga.

U Litanijama Srca Isusova govori se kako je to Srce puno dobrote, ljubavi i beskrajnog milosrđa. Pa kako onda naše ljudsko srce ponekad može biti tako tvrdo i nemilosrdno prema bratu čovjeku? Kako može nekoga mrziti i odbaciti? Kako može biti uzdignuti i oholo? Blago onom čovjeku koji svoje srce usmjerava prema Srcu Isusovu, koji ljubi brata čovjeka i otvara svoje srce svima kojima je to potrebno. Živimo svi po Srcu Isusovu i utecimo se Njegovoj ljubavi. Neka nam On bude štit i oslonac jer je i sam rekao: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti. Uzmite moj jaram na sebe i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. I naći ćete spokoj svojim dušama (Mt11, 28-30).  I sveti Pavao je rekao: Po Srcu Isusovu ono sam što jesam. Slijedimo i mi ove riječi svetoga Pavla i živimo po Srcu Isusovu.

            Na kraju svete Mise don Ilija se zahvalio don Jozi na prigodnoj propovijedi kao i našem zboru koji je uveličao ovu svetkovinu. Nakon okrijepe duše uslijedila je okrjepa tijela u župnom dvoru, a daljnje druženje je nastavljeno uz pjesmu i razgovor. 

Mirela Knezović

 

FILIPOVA PRVA PRIČEST

U nedjelju 14. svibnja 2017., na isti dan kad je 10 malih prvopričesnika u našoj župi primilo u svoja srca po prvi puta Tijelo Kristovo, i naš župljanin Filip Tomić (dječak s poremećajem iz autističnog spektra) u župnoj crkvi Krista Kralja u Čitluku na susretu i Misi Zajednice Vjera i svjetlo primio je svoju Prvu svetu pričest. U jednostavnoj liturgiji prepunoj simbola prikazali smo čisto Filipovo srce Isusu, zamolili Boga da ga čuva u čistoj vodi vjere da može biti njegova mala, slobodna ribica... Filip nas je sve iznenadio svojom lijepom recitacijom, sva prisutna djeca svojom radošću i sudjelovanjem i svi prisutni svojim srdačnim dolaskom. Fra Goran Azinović nas je u svojoj propovijedi opet tako lijepo ohrabrio u našem roditeljstvu da prepoznamo i Bogu zahvalimo na daru ljubavi i Isusa patnika u našoj djeci s poteškoćama u razvoju.

 PRVA SVETA PRIČEST
(Ledinac, 14. svibnja 2017. god.)

            Osvanulo je suncem okupano jutro. Predivno vrijeme za današnji predivan događaj – Prvu svetu pričest. Deset malenih anđela naše župe pristupilo je k stolu Gospodnjem kako bi po prvi put primili malog Isusa u svoja srca. Na sakramentu krštenja postali su djeca Božja, a od današnjeg dana moći će blagovati Njegovo tijelo. To su i obećali, obećali su kako će uistinu živjeti poput prave djece Božje. A kako bi u tome uspjeli, trebaju podršku svojih roditelja koji su ih i dopratili danas do oltara i stajali s njima, rame uz rame, kad su prvi put primili malu bijelu hostiju – dragog Isusa.  Njihova radost uistinu je bila velika, a zajedno s njima radovala se i cijela župna zajednica.

Malo kome da i pokoja suzica nije zasjala u očima                           

            Ovogodišnja Prva sveta pričest bila je u znaku trsa, odnosno Isusovih riječi: Ja sam trs, a vi loze. Kao što su lozi najveća nagrada njezini grozdovi, tako su i Isusu najveća nagrada Njegovi vjernici koji žive i djeluju po Njegovim zapovijedima. I don Jozo je kroz svoju propovijed naglašavao važnost ostajanja, kako ovogodišnjih prvopričesnika, tako i svih vjernika, u ljubavi Božjoj po kojoj je sve postalo i bez nje ništa ne može uroditi dobrom.  Svi se nadamo kako će naši ovogodišnji prvopričesnici nastaviti živjeti s Kristom kao i do sada, a mi ćemo se, zajedno s njihovim roditeljima, moliti za njih.                                            

Ovo su naši ovogodišnji prvopričesnici:
Alpeza Marija
Katura Gabriela
Leko Marko
Palac Mihael
Udovičić Niko
Vukoja Anica
Vukoja Gabrijela
Vukoja Ivan
Vukoja Jure
Zadro Valentina   
 

VELIKI SVETI TJEDAN

USKRS – A u prvi dan tjedna dođe Marija Magdalena rano na grob, dok je još bila tama, i vidje da je kamen odvaljen od groba. Onda otrča i dođe k Šimunu Petru i k drugom učeniku koga je Isus ljubio, i reče im: „Uzeše Gospodina iz groba, i ne znamo gdje ga položiše.“( Iv 20,2 ).

Osvanulo je uskrsno jutro, jutro pobjede, slavlja i radosti. Radujte se svi vjernici, jer je uskrsnuo naš Gospodin uistinu. Neka vaša srca ispuni ljepota života, jer Pobjednik naš slavlje nad paklom slavi. Radujmo se svi i kličimo Gospodinu. Pjevajmo mu pjesme zahvalne, jer nas je oslobodio od grijeha. Žrtvovao je samog sebe kako bismo mi mogli živjeti. Neka u našim srcima i mislima uvijek bude slika uskrslog Krista, kao podsjetnik što je sve morao podnijeti radi nas. Nemojmo Mu tu veliku žrtvu uzvratiti psovkama i pogrđivanjem, nego molitvom i pjesmom, jer samo prevelika ljubav može takvo nešto učiniti. Samo ljubav s križa može pobijediti svako zlo, a mi Mu na toj ljubavi zahvalimo svojim iskrenim molitvama.

SRETAN USKRS!

USKRSNA ČESTITKA!

„Ovo je dan vjere u besmrtnost."

Uskrs je naš najstariji i najveći blagdan. Radujemo se spomen-danu Uskrsa, a naša vjera u Uskrs biva uvijek življa, dublja i jača.

Umrijeti pa uskrsnuti, mogao je samo Isus Krist jer je, ne samo čovjek nego i Bog. Njegovo Uskrsnuće je poziv i garancija našega uskrsnuća na Život. Uskrsli jača našu nadu, stalno ostaje s nama u Crkvi, u našoj zajednici, u tebi, u meni. Čemu strah! „Ne bojte se!" Svi oni koji su povjerovali uskrslom Gospodinu počeli su na ovoj zemlji živjeti za vječni, bolji i sigurniji život, koji ne može nitko ugroziti, zagorčati ili oduzeti. Za taj život, za sve nas, Isus je umro i uskrsnuo. Zato čujmo kako nas Krist poziva, kao i prve učenike, da ne gledamo samo u prazan Grob, tamo gdje je ostalo nekoliko povoja i krpa, nego da iziđemo svaki iz svoga groba, gledamo preko groba, iz mraka, straha, i bojazni, te da krenemo prema Suncu koje je Isus Krist svojim uskrsnućem donio svakome od nas. „Pođite u Galileju..." - reče Gospodin prvim učenicima - „Tamo ćete me vidjeti."

Danas Isus kaže svakome od nas: „Pođi izvan sebe, izađi iz svog malog ja, ne klanjaj se svojim zarađenim stvarima, ni novcu, pogledaj i prepoznaj u ljudima moje prijatelje, braću, sestre… Pogledaj prema svojoj Galileji, prema svojoj budućnosti. Tu te čeka tvoj Osloboditelj i prijatelj, uskrsli Krist, tvoj Gospodin i Bog.“

Naša župna zajednica dobro će poslušati što nam poručuje uskrsli Isus:

„Ne bojte se ja sam s vama. Dođite sve obitelji čovječanstva!
Ja sam oproštenje vaše, ja sam Vazam spasenja.
Ja sam život vaš, svjetlost vaša, nada vaša.
Ja sam spasenje vaše, ja sam Kralj vaš.
Ja vas vodim u nebeske visine.
Ja ću vam pokazati Oca koji je odvjeka.
Ja ću vas uskrisiti svojom desnicom."

Dragi župljani, napustimo svaku nesigurnost i beznađe i krenimo i ovog Uskrsa u budućnost, u život koji Gospodin daje u izobilju! Ne gubimo životnu nadu. Krist je s nama po našoj vjeri na putu do Obećane zemlje, do sjedinjenja s Ocem nebeskim, do našeg Uskrsa. Na putu do postignuća konačnog cilja neka nam Krist bude naš suputnik i supatnik.

                S ovim mislima, s vjerom u Život i radosnom nadom u Uskrs, svim dragim župljanima sretan i radostan Uskrs.

                                                              Vaš župnik, don Jozo Ančić

USKRS U TVOM ŽIVOTU

Uskrsnuće nije povratak iz smrti u život. Lazar, brat Marije i Marte, Isusov prijatelj, zatim sin jedinac iz Naina i Jairova kći povratili su se iz smrti. Krist nije. Između ovo troje ljudi i Isusa postoji bitna razlika. Sve nas to dovodi do pravog shvaćanja o naravi uskrsnuća. Pa onda, što bi bilo uskrsnuće?

Uskrsnuće nije povratak iz smrti, nego prodor kroz smrt u život, u kojem smrt nema više nikakve moći. Znamo da nad Kristom koji je uskrsnuo, smrt više nije imala nikakvu snagu niti gospodstvo. To je temeljna razlika između Lazara, ostalih ljudi i Krista. Oni su se vratili u život, ali su morali još jednom umrijeti. Krist se nije vratio u ovozemaljski život nego je prošao kroz smrt u novi život. Isusu ne predstoji nikakva smrt. Tako možemo definirati uskrsnuće. To je život nad kojim smrt nema nikakve moći. Kod ovog izričemo točnu istinu, ali ipak ne znamo što kažemo. Riječima izričemo otajstvo. I ako ga tako izričemo ono ostaje otajstvo (tajna). Život bez smrti nadilazi naše znanje. Svi ljudi na zemlji, bili oni pismeni ili nepismeni, znaju da život završava smrću. To za Isusa više ne vrijedi. Mi imamo iskustvo i znamo da je život mješavina života i smrti. Što je život u sebi mi to ne znamo. Ono što mi nazivamo život to nije stvarni život. Bio mlad ili star u konačnici smrt će pobijediti život. Ona će razoriti tijelo i s njim i život. U svakom životu smrt je prisutna. Krist živi život nad kojim smrt više nema nikakve moći. To je taj stvarni život koji izmiče našem poimanju.

Vjera prvih kršćana

Prva Crkva je navještavala vjeru formulom od dvije riječi: „Kyrios Jesu“ – što znači: „Isus je Gospodin“. Za prve kršćane ova ispovijest je značila: "Isus je gospodar moga života!" To će reći da je Isus gospodar nad svime na ovom svijetu. Tu nema nikakvog ograničenja. Isus nadilazi svu moć, pa i najveću moć: smrt. "Neprijatelj koji će posljednji biti uništen jest smrt, jer sve je podložio pod Njegove noge" (1Kor 15, 26,27). Isus je gospodar jer je ustao od mrtvih. Sv. Pavao kaže: "Ako ustima priznaješ Isusa Gospodinom i srcem svojim vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen." (Rim 10,9).

Otajstvo uskrsnuća je središte naše vjere. Ako Krist nije uskrsnuo onda naša vjera pada. Od nje, ama baš ništa ne ostaje. Evanđelje bismo trebali čitati i razmišljati pod vidom uskrsnuća, jer je ono tako i napisano. Svaka rečenica evanđelja odiše svjetlom uskrsnuća. Ako izuzmemo uskrsnuće iz evanđelja ne ostaje više ništa poput tijela kojeg je napustila duša. A znamo da je tijelo bez duše leš, a duša bez tijela utvara.

VELIKA SUBOTA – je dan tišine i molitve. Na početku obreda blagoslivlja se vatra izvan crkve te se od te vatre pali uskrsna svijeća koja simbolizira uskrslog Isusa Krista. Crkva je u mraku, a onda vjernici pale svoje svijeće od uskrsne svijeće. Nakon toga pale se svjetla te slijedi svečani hvalospjev uskrsnoj svijeći. Slijede čitanja, a nakon toga svećenik zapjeva Slavu, zazvone sva zvona te započinje sveta Misa u kojoj slavimo pobjedu života nad smrću, pobjedu dobra nad zlom, slavimo uskrsnuće Gospodinovo.

USKRSNA SVIJEĆA

Krist se pojavljuje u obliku uskrsne svijeće koja će rasvijetliti tamu crkve poput Krista u uskrsnoj noći. Urešena je s pet zrna. U sredini je među nama, poput Krista među apostolima.

Ostanimo s Isusom sjedinjeni vjerom i nadom. Ostanimo s Isusom sjedinjeni u zajednici njegovih vjernika. Ostanimo s njim u radosti i žalosti. Kad nas slave i kad nas grde. Ostanimo u Isusu kad nas vole i kad nas lažu, u zdravlju i bolesti, u obilju i siromaštvu, u životu i u smrti. S njim ćemo živjeti ovdje i u vječnosti, slaveći njegovu i našu pobjedu. Pjevajmo pjesmu uskrsne pobjede: Aleluja!

 USKRSNO BDIJENJE

Grdno su se prevarili Kristovi protivnici.
Htjeli su njegove ruke prikovati na križ da ne mogne nikoga više blagoslivljati.
Krist je uskrsnuo, od tada njegove prikovane ruke dijele oproštenje.
Htjeli su prikovati njegove noge. I danas on obilazi cijelim svijetom. Iako ga žele što više iz svijeta ukloniti, ipak njega sve više u svijetu ima.
Htjeli su protivnici ušutkati njegova usta, probosti njegovo srce.
Htjeli su da u grobnoj tami nestane.
Grobnu tamu on je pretvorio u uskrsno svjetlo.
Grobnu smrt on je pretvorio u kolijevku Božje djece.
Križ pretvorio u izvor utjehe.
Svoj poraz pretvorio u pobjedu.
Ali mi se nismo prevarili. I mi smo uskrsnuli s njim.
Radujmo se!
U uskrsnoj noći Krist je pobijedio smrt. Njegove su rane zasjale sjajem uskrsne svjetlosti. Zato noćas oltar nanovo prima njegovu krv pred Božjim prijestoljem.
U uskrsnoj noći Krist je otvorio grob i pretvorio ga u izvor slave i pobjede.

VELIKI PETAK

Veliki petak ne može se slaviti bez suosjećanja i bez pitanja: „Što je Isus učinio i pretrpio za mene?“

Upravo sam danas došao ovdje k njemu, podno križa, da budem s njim, da budem ondje gdje je on bio za mene, podno križa. Najbolje u crkvi možemo doživjeti što je Isus pretrpio za nas i koliko nas Bog ljubi u svome sinu. Tu se doživljava Bog za nas.

Možemo postaviti jedno drugo pitanje: „Kako se moglo dogoditi da oni koji vjeruju u Isusovu ljubav psuju i blate tu ljubav?“ To bi se moglo okarakterizirati kao naš nemar i neprihvaćanje Isusove ljubavi s križa. Božja se ljubav pretače iz Isusova probodenog boka u nas, a mi vraćamo pogrdama i psovkama. Radije vrijeđamo Božju ljubav nego đavla. I kad hoćemo da nekome pokažemo zube umjesto da okrivljujemo krivca mi okrivljujemo Boga. Kakav je to besmisao? Slušaju nas odrasle, pa psuju i djeca.

Ovo je čas da se ispitamo zašto vrijeđamo najveću ljubav. Zamisli osobu koju voliš, a ti je grdiš. Zar ne čujemo glas koji odjekuje evo već 2000 godina: „Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni.“ Odgovorimo već večeras. Hoćemo li biti Juda ili Petar, hoćemo li biti onaj lijevi ili onaj desni razbojnik?

Braćo moja draga! Mogu propasti sve sigurnosti, može se slomiti svako uvjerenje, ali ostaje jedna i jedina sigurnost, a to je sigurnost patnje. Samo bol pripada nama. Nema Krista bez križa. Izbjegavati križ znači izbjegavati Krista.

Na Kalvariji su tri križa. Jedan oholosti, drugi pokajanja, treći, u sredini, križ ljubavi. Križ je sastavljen od dvije grede. Uspravna greda znači: svjetlo, život, radost, Božju volju. Bog hoće tom vertikalom da pokaže put u nebo. Druga greda dolazi na prvu kao negacija, a to znači smrt. I cvijet kad vene i čovjek kad umire spušta se u horizontalu. I dok budemo ljubili križ razmišljajmo pokajnički. Moj Isuse koliko sam te puta razapeo: psovkom, mržnjom, nepravdom, ohološću, osudom drugoga, a ti si nijemo šutio i čekao me da dođem. I evo me sada. Želim da moj poljubac bude poljubac ljubavi, a ne izdajnički poput Judina. Oprostio si onom razbojniku s križa oprosti i meni. 

Naša crkva bila je ispunjena mnoštvom vjernika. To nam dovoljno govori kako smo istinski odlučili promišljati Isusovu muku i smrt. Odlučili smo Mu predati sve svoje muke, brige i probleme. Uvidjeli smo kako nismo sami, kako svi imamo neki životni križ. Netko nosi lakši, netko teži križ, no svi ga imamo. Na nama je samo hoćemo li taj svoj križ sjediniti s Kristovim kako bi nam bilo lakše.

VELIKI ČETVRTAK

Pashu, ako je shvatimo u sklopu oslobađanja iz Egipta, označava tročlani proces: 1) izlazak iz Egipta, 2) prolazak kroz Crveno more i 3) ulazak u Obećanu zemlju. Izići, proći i uči. Isusov put križa, Veliki petak i Uskrs. Takav je put svakog vjernika označen kao proces. Iz grijeha u život s Bogom, a kroz sramotu u slavu, kroz poraz k pobjedi, kroz smrt u život. Crkva je na putu prema konačnoj domovini.

Euharistija je hrana i snaga

Kad je Bog htio dati dokaz svoje svemoći stvorio je svijet. Kad je htio dati dokaz svoga milosrđa, poslao je Sina svoga koji se utjelovio. Dokaz njegove ljubavi je Presveti Oltarski sakrament.

Veliki četvrtak - veliki oproštaj, rastanak je uvijek dio umiranja. Crkva na Veliki četvrtak slavi jedan posebni rastanak, koji nije bio samo dio umiranja, nego je vodio u potpuno umiranje. Dragovoljno prihvaća nametnutu osudu. Dok se Juda spremao da preda Učitelja za šaku novaca, dotle se Isus sam predao za one koje je do kraja ljubio. U toj ljubavi on razmišlja kako trajno ostati među ljudima koji ga žele ukloniti iz svoje sredine. Umjesto da traži osvetu, Isus nebeskom Ocu prinosi žrtvu vlastitog života. Novi Mojsije donosi novu hranu koja nadmašuje manu u pustinji.

Na Misi posvete ulja posvećuje se ulje, večeras kruh i vino, na uskrsno bdijenje voda. Nekoć je Bog općim potopom ugušio ljudski grijeh u vodama svoje srdžbe. Isus izabire drugi put. Odlučio je ljudske zloće potopiti svojom ljubavlju. Kao što sunce oblake pretvara u plodonosnu kišu, tako je Isus ljudsku tamu pretvorio u svjetlo otkupljenja. Uzmite i jedite, kao da hoće reći: „Uzmite me, volite me, uživajte me. Moji ste i ja sam vaš!“

Moram hrabro držati svoj kalež i imati hrabrost reći: „Ovo je moj život, život meni darovan. Taj život moram živjeti što bolje mogu. Moj je život jedinstven. Moram držati svoj kalež do kraja života. Kalež ljudske patnje, a i radosti.“

Isuse dragi, operi nas vodom svoje ljubavi, okrijepi nas kruhom svoga tijela, napoji nas svojom krvi. Onako kako si ti želio ostati među nama i mi želimo ostati uvijek s tobom!

 

VAZMENO TRODNEVLJE – je najznačajnije vrijeme u liturgijskoj godini. Tada kršćani slave otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Vazmeno trodnevlje započinje Misom večere Gospodnje na Veliki četvrtak, zatim slijedi Veliki petak te na kraju Vazmeno bdijenje na Veliku subotu. Nakon toga dolazi nam Uskrs, najveći i najsvečaniji kršćanski blagdan.

CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

Napisala: Mirela Knezović
Foto: Ivana Palac

            Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje slavi se nedjelju prije Uskrsa te nas, ujedno, uvodi u Veliki tjedan. Na taj dan sjećamo se Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem kada su ljudi pred njega prostirao svoje haljine, a u rukama su držali maslinove i palmine grančice, mašući njima i klicajući u jedan glas: Hosana! Hosana!

            Bogoslužje na ovaj dan ima dva dijela. Na početku svećenik blagoslovi maslinove, palmine i druge grančice te se svi upute u svečanu procesiju s njima, a onda slijedi spomen muke i smrti Kristove. Boja liturgijskog ruha je crvena kao spomen Isusove mučeničke smrti i ljubavi.

            Isusov svečani ulazak u Jeruzalem opisan je u sva četiri Evanđelja. Ove godine čitali smo Muku po Mateju.

I u našoj župi smo ovaj dan, kao i svake godine, proslavili uistinu svečano. Nakon blagoslova grančica, uputili smo se u procesiju pjevajući Gospin plač. Zatim je uslijedilo čitanje Muke po Mateju, a na kraju se vjernicima svećenik obratio sa par prigodnih riječi. Najljepši trenutak današnjeg misnog slavlja bio je dok smo pjevali Hosanu držeći maslinove grančice podignute visoko u zrak. Na taj smo način uistinu uspjeli doživjeti ovaj današnji dan. 

Kako nas Cvjetnica uvodi u Veliki i Sveti tjedan, nadam se kako ćemo malo više promišljati Isusovu muku i smrt kroz molitvu i sudjelovanje na obredima kroz ovaj tjedan. Neka u našim srcima oživi sve ono što je Isus za nas učinio kako bismo postali bolji, i prema svom Bogu, kao i prema bratu čovjeku. No, neka ta promišljanja ne ostanu samo na ovom tjednu, nego neka nam slika raspetog Krista budi svaki dan pred očima i u mislima kako Sveta krv ne bi uzalud bila prolivena za sve nas.

VELIKI SVETI TJEDAN

Svetkovina Uskrsa je jedno veliko otajstvo, misterij. Toliko veliko da priprema za njegovu proslavu traje više dana, a isto tako i njegovo slavljenje, posebno u prvoj Crkvi, trajalo je više dana. Kako bismo se bolje pripremili za ovu veliku proslavu Uskrslog Života, pročitajmo ova poticajna pojašnjenja vezanog za dane uskrsnog trodnevlja. 

Veliki četvrtak

Pashu, ako je shvatimo u sklopu oslobađanja iz Egipta, označava tročlani proces: 1) izlazak iz Egipta, 2) prolazak kroz Crveno more i 3) ulazak u Obećanu zemlju. Izići, proći i ući. Isusov put križa, Veliki petak i Uskrs. Takav je put svakog vjernika označen kao proces. Iz grijeha u život s Bogom, a kroza sramotu u slavu, kroz poraz k pobjedi, kroza smrt u život. Crkva je na putu prema konačnoj domovini.

Euharistija je hrana i snaga za naše življenje u ovome svijetu i naše hodočasničko putovanje ovim svijetom do vječnosti.

Kad je Bog htio dati dokaz svoje svemoći, stvorio je svijet. Kad je htio dati dokaz svoga milosrđa, poslao je Sina svoga koji se utjelovio. Dokaz njegove ljubavi je Presveti Oltarski sakrament.

Veliki četvrtak - veliki oproštaj, rastanak je uvijek dio umiranja. Crkva na Veliki četvrtak slavi jedan posebni rastanak, koji nije bio samo dio umiranja, nego je vodio u potpuno umiranje. Dragovoljno prihvaća nametnutu osudu. Dok se Juda spremao da preda Učitelja za šaku novaca, dotle se Isus sam predao za one koje je do kraja ljubio. U toj ljubavi on razmišlja kako trajno ostati među ljudima koji ga žele ukloniti iz svoje sredine. Umjesto da traži osvetu, Isus nebeskom Ocu prinosi žrtvu vlastitog života. Novi Mojsije donosi novu hranu koja nadmašuje manu u pustinji.

Na Misi posvete ulja posvećuje se ulje, večeras kruh i vino, na uskrsno bdijenje voda. Nekoć je Bog općim potopom ugušio ljudski grijeh u vodama svoje srdžbe. Isus izabire drugi put. Odlučio je ljudske zloće potopiti svojom ljubavlju. Kao što sunce oblake pretvara u plodonosnu kišu, tako je Isus ljudsku tamu pretvorio u svjetlo otkupljenja. Uzmite i jedite, kao da hoće reći: Uzmite me, volite me, uživajte me. Moji ste i ja sam vaš!

Moram hrabro držati svoj kalež i imati hrabrost reći: Ovo je moj život, život meni darovan. Taj život moram živjeti što bolje mogu. Moj je život jedincat. Moram držati svoj kalež do kraja  života. Kalež ljudske patnje, a iradosti. Isuse dragi, operi nas vodom svoje ljubavi, okrijepi nas kruhom svoga tijela, napoji nas svojom krvi.

Veliki petak

Veliki petak ne može se slaviti bez suosjećanja i bez pitanja: Što je Isus učinio i pretrpio za mene?
Upravo sam danas došao ovdje k njemu, podno križa, da budem s njim, da budem ondje gdje je on bio za mene, podno križa. Najbolje u crkvi možemo doživjeti što je Isus pretrpio za nas i koliko nas Bog ljubi u svome sinu. Tu se doživljava Bog za nas.

Možemo postaviti jedno drugo pitanje: Kako se moglo dogoditi da oni koji vjeruju u Isusovu ljubav psuju i blate tu ljubav? To bi se moglo okarakterizirati kao naš nemar i neprihvaćanje Isusove ljubavi s križa. Božja se ljubav pretače iz Isusova probodenog boka u nas, a mi vraćamo pogrdama i psovkama. Radije vrijeđamo Božju ljubav nego đavla. I kad hoćemo da nekome pokažemo zube, umjesto da okrivljujemo krivca mi okrivljujemo Boga. Kakav je to besmisao? Slušaju nas odrasle, pa psuju i djeca.

Ovo je čas da se ispitamo zašto vrijeđamo najveću ljubav. Zamisli osobu koju voliš, a ti je grdiš. Zar ne čujemo glas koji odjekuje evo već 2000 godina: „Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni.“ Odgovorimo već večeras. Hoćemo li biti Juda ili Petar, hoćemo li biti onaj lijevi ili onaj desni razbojnik?

Braćo moja draga! Mogu propasti sve sigurnosti, može se slomiti svako uvjerenje, ali ostaje jedna i jedina sigurnost, a to je sigurnost patnje. Samo bol pripada nama. Nema Krista bez križa. Izbjegavati križ znači izbjegavati Krista.

Na Kalvariji su tri križa. Jedan oholosti, drugi pokajanja, treći, u sredini, križ ljubavi. Križ je sastavljen od dvije grede. Uspravna greda znači: svjetlo, život, radost, Božju volju. Bog hoće tom vertikalom da pokaže put u nebo. Druga greda dolazi na prvu kao negacija, a to znači smrt. I cvijet kad vene i čovjek kad umire spušta se u horizontalu. I dok budemo ljubili križ, razmišljajmo pokajnički. Moj Isuse koliko sam te puta razapeo: psovkom, mržnjom, nepravdom, ohološću, osudom drugoga, a ti si nijemo šutio i čekao me da dođem. I evo me sada. Želim da moj poljubac bude poljubac ljubavi, a ne izdajnički poput Judina. Oprostio si onom razbojniku s križa oprosti i meni.

Uskrsna svijeća

Krist se pojavljuje u obliku uskrsne svijeće koja će rasvijetliti tamu crkve poput Krista u uskrsnoj noći. Urešena je s pet zrna. U sredini je među nama, poput Krista među apostolima.

Ostanimo s Isusom sjedinjeni vjerom i nadom. Ostanimo s Isusom sjedinjeni u zajednici njegovih vjernika. Ostanimo s njim u radosti i žalosti. Kad nas slave i kad nas grde. Ostanimo u Isusu kad nas vole i kad nam lažu, u zdravlju i bolesti, u obilju i siromaštvu, u životu i u smrti. S njim ćemo živjeti ovdje i u vječnosti, slaveći njegovu i našu pobjedu. Pjevajmo pjesmu uskrsne pobjede: Aleluja!

Uskrsna vigilija

Grdno su se prevarili Kristovi protivnici.Htjeli su njegove ruke prikovati na križ da ne mogne nikoga više blagoslivljati.Krist je uskrsnuo, od tada njegove prikovane ruke dijele oproštenje.Htjeli su prikovati njegove noge. I danas on obilazi cijelim svijetom. Iako ga žele što više iz svijeta ukloniti, ipak njega sve više u svijetu ima.Htjeli su protivnici ušutkati njegova usta, probosti njegovo srce.Htjeli su da u grobnoj tami nestane.Grobnu tamu on je pretvorio u uskrsno svjetlo.Grobnu smrt on je pretvorio u kolijevku Božje djece.Križ je pretvorio u izvor utjehe.Svoj poraz pretvorio je u pobjedu.Ali mi se nismo prevarili. I mi smo uskrsnuli s njim.Radujmo se!U uskrsnoj noći Krist je pobijedio smrt. Njegove su rane zasjale sjajem uskrsne svjetlosti. Zato noćas oltar nanovo prima njegovu krv pred Božjim prijestoljem.U uskrsnoj noći Krist je otvorio grob i pretvorio ga u izvor slave i pobjede.

Iz knjige „Na putu k Bogu“ 
Don Jozo Ančić, župnik

OBAVIJESTI

Korizmena ispovijed župljana u srijedu, 5. travnja 2017.
Prva grupa: 15,00 sati
Druga grupa:17,00 sati

 

VAZMENO TRODNEVLJE – STOŽER CIJELE LITURGIJSKE GODINE

Veliki tjedan je najsvetije vrijeme u liturgijskoj godini. U tom tjednu mi pokušavamo sudjelovati i razmišljati o veličini Božje ljubavi prema nama ljudima. U obredima Velikog tjedna treba jednostavno sudjelovati. Pred nama je raspored svih zbivanja. Bilo bi lijepo da se uključe svi oni koji to mogu, te na taj način pokažu svu ozbiljnost svoga kršćanskog poziva. Sve znanje je uzalud ako nema životne vjere.

CVJETNICA ILI NEDJELJA MUKE GOSPODNJE 

Cvjetnica je uvod u Veliki tjedan. Crkva se spominje Isusovog trijumfalnog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, opisanog u sva četiri Evanđelja, ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga.  Kad je ulazio u Jeruzalem, narod je dočekao Isusa mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine, putem kojim je išao jašući na magarcu.

U spomen na to, na Cvjetnicu se prije pučke Mise obavlja procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama. Sama Misa je posvećena Isusovoj muci na kojoj se čita ili pjeva cijelo izvješće o muci iz Evanđelja po Mateju.

U 18,00 SATI POČINJU OBREDI VELIKOG ČETVRTKA
Misa Večere Gospodnje
Veliki četvrtak u Velikom tjednu, posljednji dan korizme.
Toga dana navečer počinje Vazmeno trodnevlje (muka, smrt i uskrsnuće Kristovo).
Klanjanje pred presvetim Sakramentom do 24,00 sata.
Jedan dar na oltar: cvijet (ruža, karanfil i dr.)
 
U 18,00 SATI POČINJU OBREDI VELIKOG PETKA
Obredi Velikog petka podijeljeni su u tri dijela:
Prvi dio obreda:  Služba riječi
Drugi dio obreda: Otkrivanje te potom klanjanje križu
Treći dio obreda: Sveta pričest
Služba riječi donosi nekoliko odabranih odlomaka Svetoga pisma. Evanđelje, koje se čita ili pjeva, je Muka po Ivanu. Klanjanje križu: ministranti donose prekriveni križ koji se u tri stupnja razotkriva. Kod svakog stupnja pjeva se "Evo drvo Križa..." i odgovor zajednice "Dođite, poklonimo se!". Pred oltarom slijedi klanjanje križu, vjernici dolaze pojedinačno poljubiti križ.
Na Veliki petak darovi idu za Kristov grob u Svetoj Zemlji
 
U 20,00 SATI POČINJU OBREDI VELIKE SUBOTE
Blagoslov ognja i paljenje Uskrsne svijeće;
Služba riječi; Blagoslov krsne vode i obnova krsnih obećanja;
Euharistijska služba; Blagoslov uskrsnog jela
Na obrede Vazmenog bdijenja ponijeti svijeće koje treba upaliti na početku
obreda i kod obnove krsnih obećanja.
 
 

ČUDOTVORNA MOLITVA SV. JOSIPU STARIJA OD 1900 GODINA

Ova molitva moli se 9 uzastopnih jutara za bilo koju želju. Od nastanka ove molitve prije 1900 godina i njezina ponavljanja na usnama i u srcima vjernika ova je molitva bila učinkovita za sve one koji su je molili.

            O sveti Josipe, čija je zaštita tako velika, tako jaka, tako izravna pred Božjom krunom, stavljam u tebe sve svoje potrebe i želje.

            O sveti Josipe, pomozi mi svojim snažnim zagovorom i izmoli za mene svoga Djevičanskog Sina sve duhovne blagoslove kroz Isusa Krista, našega Gospodina, tako da, jer sam vezan o tvojoj Nebeskoj snazi, mogu iskazati svoju zahvalu i poštovanje Najljubljenijem Ocu.

          O sveti Josipe, nikada se neću moći umoriti promatrajući Isusa kako spava u tvojim rukama. Ne usuđujem se prići dok se on odmara u blizini Tvoga srca. Zagrli ga u moje ime i poljubi Njegovu nježnu Glavu za mene, i zamoli ga da mi uzvrati poljubac kada udahnem posljednji uzdah.

            Sveti Josipe, zaštitniče umirućih, moli za nas. Amen.

DAN OČEVA

Napisala: Mirela Knezović
Foto: Ivana Palac

           Dan očeva slavi se u čast svih očeva, slavi očinstvo i utjecaj očeva u društvu. Ovaj dan kod nas se slavi u mjesecu ožujku, mjesecu koji je posvećen svetom Josipu i to na sam blagdan  Svetog Josipa, 19. ožujka. Ove godine blagdan Svetog Josipa pao je na nedjelju pa smo u našoj crkvi, svečano i dostojanstveno, proslavili i Svetog Josipa i Dan očeva. Na Misi smo molili za sve očeve, kako za žive, tako i za one koji više nisu s nama.

            U svojoj propovijedi don Jozo je naglasio kako je sveti Josip najsavršeniji primjer očinstva. Cijeli život se brinuo za svoju obitelj. I današnji očevi bi se trebali ugledati na svetog Josipa, te se brinuti za svoju obitelj i biti prvi i pravi primjer svojoj djeci. Otac je mozak, a majka srce obitelji, rekao je don Jozo, i samo ako je to dvoje usklađeno, obitelj može napredovati. No, ako jedno od to dvoje zakaže, obitelj propada.

            Naši najmlađi učenici donijeli su i čestitke za svoje očeve u kojima su  im čestitali današnji dan te zahvalili dragom Bogu što im je darovao takve očeve koji se bezuvjetno daruju svojoj obitelji.

            Na kraju svete Mise, sva djeca su zapjevala pjesmu Hvala tata, hvala mama te na taj način još jednom zahvalili svojim očevima na svemu što čine za njih, ali i dragom Bogu bez kojeg bi sve bilo uzaludno i besmisleno.

            I na kraju: SRETAN VAM VAŠ DAN, OČEVI!

Pepeljenje!

Oduvijek, posipati se pepelom znači uozbiljiti se, kajati se za svoje loše postupke. Znači i spremnost na nove, bolje korake.

Pepelnica ili Čista srijeda je kršćanski spomendan kojim započinje korizma, za kršćane vrijeme od 40 dana priprave za Uskrs, ne računajući nedjelje. Na Pepelnicu svećenik posipa vjernike pepelom ili im čini znak križa na čelu uz riječi: ‘Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti' ili ‘Obrati se i vjeruj Evanđelju!’

Druga rečenica je Isusov poziv iz njegova nastupnog, programatskog Govora na gori, a prva je mnogo starija, iz knjige Postanka, s asocijacijom i aluzijom na izgon praroditelja iz raja. Pri pepeljenju, čovjeka se podsjeća na njegovo ime. Iz zemlje je Bog stvorio čovjeka, iz praha zemaljskoga. Ali ga se obredom pepeljenja podsjeća i na to da će se u zemlju vratiti, u prah. Pepelnica je podsjetnik na čovjekov početak i čovjekov svršetak. Čovjek je zaboravljivo biće. Zaboravlja što ne bi smio nikako zaboraviti. A treba stati. Sjetiti se. »Sjeti se, čovječe – Memento homo!«

 Pepeo simbolizira pokoru i pomaže nam razviti duh poniznosti i žrtve. Pepeljanje služi kako bismo obuzdali oholost svojih srca i podsjetili se da je život na zemlji prolazan. Pepeo za pepeljenje dobiva se od blagoslovljenih grančica palmi i maslina korištenih na Cvjetnicu prethodne godine. Time se želi istaknuti kontinuitet metanoje (obraćenja).

Pepeljenje je vrlo rječita simbolična gesta. Oduvijek posipati se pepelom – i kao izraz i kao čin – znači uozbiljiti se, kajati se za svoje loše postupke. Znači i spremnost na nove, bolje korake. Crkvenim jezikom to je predznak osobne metanoje, obraćenja.

 U Bibliji, posebno u Starom zavjetu, pepeo simbolizira grijeh i ljudsku prolaznost. Onaj tko bi se posuo pepelom, želio je reći drugima - „Ja sam grešnik“. Također, pepeo u Bibliji označava i stanje žalosti i nesreće ili stanje ništavnosti. Kod Židova je bio običaj posuti se pepelom kad su prinosili ili činili žrtvu, i pepeo je nosio u sebi poruku, tj. želju za obraćenjem od zla i života u grijeha k životu i zajedništvu s Bogom.

 Pepeljenje se koristi od davnine. Kršćani koji su počinili teške grijehe, javno su izvršavali svoju pokoru. Na Čistu srijedu (Pepelnicu), biskup bi blagoslovio marame za kosu te ih posuo pepelom načinjenim od grana palmi od prethodne godine. Te marame su pokornici trebali nositi tijekom četrdeset dana pokore. Tada, dok su vjernici recitirali sedam pokorničkih psalama, pokornici bi bili istjerani iz crkve zbog svojih grijeha, baš kao što je Adam, prvi čovjek, bio istjeran iz Raja zbog svoje neposlušnosti. Pokornici ne bi ulazili u crkvu sve do Velikog četvrtka kada bi zaslužili pomirenje nakon četrdeset dana pokore i sakramentalnog odrješenja. Već u 11. stoljeću, uporaba pepela kao znak obraćenja i pokore primjenjuje se, ne samo na one koji su htjeli pristupiti sakramentu pomirenja, nego i na cijelu zajednicu. Od 11. stoljeća Čistom srijedom i obredom posipanja pepela po glavi započinje korizma, 4o dana pokore i obraćenja.

 Pepelnica je pomični spomendan pa nije svake godine istog datuma. Ove godine pada na 18. veljače.

 U cijeloj crkvenoj godini samo je na Pepelnicu i Veliki petak obavezan post koji se odnosi na katolike od navršene 18. do započete 60. godine života a nemrs na starije od 14 godina.

Sv. Blaž (Vlaho), Blagoslov grla – Grličanje

Blagdan svetog Blaža (Vlaha), biskupa i mučenika, u Rimokatoličkoj Crkvi slavi se 3. veljače.

O blagdanu sv. Blaža svake se godine po crkvama dijeli blagoslov grla. Svećenik s dvjema svijećama pristupi vjerniku i moli: “Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!” Taj je blagoslov takozvana blagoslovina u Katoličkoj Crkvi. On se temelji na prastaroj predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kome je u grlu zapela riblja kost. Kod blagoslovina Crkva moli Božju pomoć u raznim potrebama, a po zaslugama Isusa Krista i zagovoru svetaca.

Blagoslov grla (grličanje) u našoj župi je bio na blagdan sv. Blaža nakon večernje sv. Mise u 18 sati.

Sv. Blaž (Vlaho) bio je također jedan od brojnih mučenika prvih stoljeća kršćanstva. Potjecao je iz grada Sebaste u Armeniji a već od ranog djetinjstva i mladosti opredjelio se za Krista napustivši radosti i užitke ovoga svijeta. Bio je za ono doba veoma obrazovan čovjek i vršio je službu liječnika radosno pomažući siromasima. Pomagao im je ne samo kao liječnik, već je još više kao kršćanin u njima gledao i susretao samoga Krista. Svojim držanjem i dobročinstvima postao je u gradu veoma popularna i draga osoba. A kako je tada Božji narod birao biskupa, to su po biskupovoj smrti na njegovo mjesto izabrali Blaža. Za vrijeme cara Licinija buknuo je na istoku opet strašan progon kršćana a prvi su na udaru bili pastiri. Blaž je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Na nagovor svećenika i vjernika Blaž se skloni pred neprijateljima ali ipak bude uhićen. Bio je mučen kako bi ga prisilili na otpad. Sveti biskup hrabro je podnio sve muke i nije se dao ničim zastrašiti. Krvnik mu je godine 317. odrubio glavu. Ta glava kao dragocjena relikvija godine 972. dospije u Dubrovnik. Grad ga izabra za svog zaštitnika i već 1000 godina stoji pod njegovom zaštitom. Dubrovčani svake godine najsvečanije slave svoga zaštitnika, a u procesiji biskup nosi svečevu glavu koju pobožni vjernici sa strahopočitanjem ljube. Dubrovnik i sv. Vlaho, kako Dubrovčani nazivaju sv. Blaža, nerazdruživi su.

Župna crkva još ljepša

Krajem 2016. godine završeni su radovi na uređenju vanjskih stepenica sa južne strane. Evo kako to sada izgleda.

PREMA NEBU

 

Nema teksta.
Slike sve govore.
                                                                                                                  Foto: Neno Tomić

 

       

BOŽIĆU USUSRET

 BLAGOSLOV OBITELJI  2017.

PODLEDINAC I POGANA VLAKA:  2. siječnja, ponedjeljak
 
LEDINAC:  3. siječnja, utorak
(od Blagice Zadro do Veselka Vukoje)
(od Ljube Vukoja + Slavka do Ervina Leke)
 
VIŠNJICA:  4. siječnja, srijeda
(od Jadranka Palca do Dražana Kature)
(od Karla Zadre do Katura)
 
MEDOVIĆI: 5. siječnja, četvrtak
 
       POČETAK BLAGOSLOVA JE U  8,00 SATI
 

 BOŽIĆNI KONCERT U DRINOVCIMA

Župni ured Drinovci i Matica hrvatska Grude organizirali su tradicionalni Božićni koncert u općini Grude, dvanaesti po redu - koji se svake godine održava u drugoj župi. Ovogodišnji koncert pod nazivom “Zdravo budi, mladi Kralju” održan u župnoj crkvi sv. Mihovila Arkanđela u Drinovcima u nedjelju, 18. prosinca 2016. s početkom u 18 sati. 

Na koncertu su sudjelovali: Dječji župni zbor sv. Mihovila Arkanđela Drinovci; Tamburaški orkestar Osnovne glazbene škole Grude; Zbor Osnovne glazbene škole Grude; Klapa Bratovština Gorica-Sovići; Župni zbor sv. Stjepana Prvomučenika Gorica-Sovići; Dječji župni zbor svete Terezije Male „Nebeske ruže“ Ledinac; Dječji župni zbor sv. Ivana Krstitelja „Kristova ruža“ Ružići; Frama Ružići; Župni zbor Bezgrješnog začeća BDM Tihaljina; Župni zbor sv. Ivana Krstitelja Ružići; Zbor Osnovne škole Grude; Župni zbor svete Terezije Male „Nebeske ruže“ Ledinac; Sanja Boban; Frama Drinovci; Lucija Zovko; Župni zbor sv. Mihovila Arkanđela Drinovci; Na kraju svi zajedno - U sve vrime godišća. 

 BOŽIĆNA PRIPRAVA NA LEDINCU

Dana 15. prosinca 2016. godine u župi sv. Terezije od Djeteta Isusa (Ledinac) pripadnici 4. pbr OS BiH imali su božićnu duhovnu pripravu, ispovijed i sv. Misu. Župnik don Jozo Ančić srdačno je dočekao pripadnike 4. pbr koji su se, predvođeni brigadnim generalom Tomo Kolendom i vojnim kapelanima fra Matom Logarom i don Ivanom Turudićem, u 9.30 sati okupili pred župnom crkvom na Ledincu. Započelo se u 10.00 sati kratkim nagovorom i poticajima koje je imao don Ivan Turudić. Uslijedila je sv. Ispovijed. Ispovijedala su četiri svećenika: don Jozo Ančić (župnik Ledinca), fra Igancije Alerić (župnik susjedne župe Rasno), fra Mate Logara i don Ivan Turudić. Nakon sv. Ispovijedi uslijedila je sveta Misa koju je predvodio fra Mate Logara. U propovijedi pred stotinjak pripadnika 4. pbr fra Mate je progovorio o potrebitosti svjedočenja djelima aktualizirajući tako poruku iz evanđelja dana za našu svakodnevnicu. Nakon svete Mise pomolilo se pred bistom generala i heroja domovinskoga rata Blage Zadre koji je 1944. godine rođen u župi Ledinac, tik uz župnu crkvu. Nakon toga je uslijedio zajednički objed. Vraćalo se u vojarne Livna i Čapljine s posebnim osjećajem prihvaćenosti, pripadnosti i zahvalnosti dragom Bogu i župniku don Jozi Ančiću i njegovim župljanima na iskazanom ljudskom i kršćanskom gostoprimstvu.

don Ivan Turudić

Predstavljena knjiga don Joze Ančića Na putu k Bogu

            U srijedu 7. prosinca 2016. u sklopu Jedanaestih dana Matice hrvatske u Grudama u tamošnjoj kinodvorani upriličeno je predstavljanje knjige župnika župe sv. Male Terezije u Ledincu don Joze Ančića s naslovom Na putu k Bogu. Predstavljači su bili generalni vikar Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije mr. don Željko Majić, zatim don Ilija Drmić iz Vira i Paula Tomić, te sam pisac don Jozo.

            Don Željko je govorio o životnom putu u Bogu svećenika don Joze koji je rođen 1941. god., kao i o našem putu k Bogu, o čemu se detaljnije govori u njegovoj knjizi, i to s teološko-filozofskoga, pastoralnoga, liturgijskoga i duhovnoga vida. Uz osebujni pastoralni rad od ređenja i Mlade Mise 1968. na prostoru dviju hercegovačkih biskupija, pisao je za list Dumo i njegov narod, Crkva na kamenu, Naša ognjišta i Katolički tjednik, te za listove Branimir, Širokobriješki hrast, za časopis Katehezu i druge. Kao župnik u župi Dračevo pokrenuo je župni list Živimo zajedno, u Pologu Anđeoske zvuke i na Ledincu Župni listić, Web portal i list s naslovom Živimo zajedno. U nizu Biblioteke Crkve na kamenu objelodanjene su mu tri knjige: Kroz iglene uši (1985.), Duvanjska biskupija i duvanjski sabor (1990.) i Čvrsti temelji braka i obitelji (2013.). Knjigu Slast blagdanskog kruha uredila mu je i objavila nakladnička kuća Laus u Splitu (1998.). Samostalno je objavio i knjigu s naslovom Na putu k Bogu (2016.). Također je jedan od autora monografije rodne župe Kongora, što ju je priredio dr. fra Robert Jolić.

            Don Ilija Drmić govorio je o strukturi ove knjige koja se sastoji od 190 don Jozinih članaka objavljenih u više naših crkvenih listova. Poredani su po svojoj tematici, i to ovim redom: Naša vjera, Na putu k Bogu, Došašće i Božić, Korizmeno vrijeme i Uskrs, Marija - uzor vjere, Blagdani duha i srca, Bolest i patnja - Božji pohod, Ljudske osude, Život je duga cesta, Vrednota i ljepota ljudskog života, Za dobar početak i dobar uspjeh, O životu Božjih junaka - blago Crkve. Iz ovih naslova razvidna je opisana tematika. Budući da su teme raznovrsne, dotiču se svih uzrasta ljudi i vjernika i to od rođenja do smrti i vječnosti. Stoga je i naslovljena Na putu k Bogu, jer je naš ovozemaljski pojavak i onda život uistinu na putu prema Bogu, našem nebeskom Ocu.

            Paula Tomić je u svojemu izlaganju govorila o velikoj potrebi svećenika u današnjem svijetu, te na lijepi način predstavila samog autora ove knjige koji je župi Ledinac sebe posve darovao od 2007. god. kada je došao u nju iz Pologa, gdje je proživio Domovinski rat.

            Župni zbor Nebeske ruže uljepšao je ovu večer svojim nastupom i pjevanjem.

            Na samom kraju nazočnima se obratio i don Jozo koji je izrazio zahvalu svima onima koji su mu pomogli u objavljivanju i predstavljanju ove knjige. On je svakoga dana uporno razmišljao o svemu spomenutome i nijedan dan nije prošao bez poteza perom, tj.: Nula dies sine linea. Nijedan dan bez poteza. Mi možemo ovu knjigu čitati u istom duhu ove latinske poslovice, pa svakoga dana pročitati po jedno razmišljanje i eto nam duhovnoga bogatstva.

Marija Palac

foto: Ivana Palac

Hvaljen Isus i Marija!

Pozdravljam sve nazočne…

Zahvaljujem se na pozivu! Za mene je velika čast da mogu sjediti s ovim divnim svećenicima i predstavljati djelo nekoga tko je toliko stariji, iskusniji i mudriji od mene!

Mogu samo posvjedočiti kako su ČUDESNI PUTOVI BOŽJI koji naše živote razdvajaju i presijecaju po nekim Božanskim pravilima, nama ljudima najčešće neshvatljivim. Tako sam ja tek nedavno povezala vlastite molitve iz djetinjstva (Anđele čuvaru… Dođi Duše Presveti i Terezijo mala…) sa izborima i mjestom na kojem živim danas. Kao mala te molitve su mi bile kao neka recitacija i nisam znala kojoj se to svetici molim, dok kao malo starija nisam otkrila da je to MALA TEREZIJA … I pogledajte sad – danas radim u VRTIĆU koji je posvećen MALOJ TEREZIJI… pripadam župi MALE TEREZIJE i svekrva mi se zvala TEREZIJA… Eto, ako se želi gledati očima vjere, (a gledati s njima život tek dobiva smisao, otkriva se sva njegova dubina, mističnost i znakovitost i sam život postaje nekako uzbudljiv!) – mogu samo prepoznati kako je Bog vodio i još uvijek vodi moj život, a tako i živote svakoga od nas! Nikome nismo dani i nitko nama nije dan slučajno!

Vjerujem da tako i naš župnik don Jozo Ančić nije darovan meni niti nama župljanima slučajno! A valjda onda i mi njemu!

Prije nego se vratim na don Jozu, željela bih spomenuti ovdje još jednu osobu koja nam je darovana svima kao župnoj zajednici! Ona je na neki način nevidljivi DOBRI DUH ŽUPE: od toga da će kupiti cvjetnu ikebanu kad je potrebno, da će zaliti osušenu, da će upaliti svijeću, namignuti nekome kako nema čitača… do toga da već godinama objavljuje vijesti i događanja iz župe na župnoj web stranici, godišnjaku i župnom listiću. Ona je tu evo i kad treba pripomoći i prepisati, korigirati i pronaći odgovarajući tekst ili sliku na internetu – i samo je ona mogla pripremiti evo ovako veliku i debelu knjigu!!! To je naša gospođa MARIJA PALAC!

Molim vas da je jednim pljeskom pozdravimo!

Prepuštam don Iliji i don Željko da više i podribnije govore o don Jozinoj knjizi – ja sam se nekako više zadržala na njezinom naslovu i na mojem članku koji se nalazi na kraju knjige!

NA PUTU PREMA BOGU

Naslov don Jozine knjige NA PUTU PREMA BOGU!!! zapravo dobro opisuje ovu našu stvarnost: egzistencijalnu i trenutačnu!! Okupili smo se i ovdje prije svega kao vjernici, kao Božji narod oko svog pastira na našem zajedničkom putu prema Vječnosti, prema Bogu. Na tom putu dani smo jedni drugima kako bi zajedno tražili i rasli u oslanjanju na Boga, otkrivali svoj TEMELJ U BOGU! Ponekad, a posebno danas, taj izbor za Boga, često puta od ljudi zna biti nerazumljen, kao previše radikalan, kao konzervativan… jer današnja nas kultura uči „svima se svidjeti“, „nikoga ne povrijediti“ – i zato smo postali majstori relativizacije i političke korektnosti.

Isus nas u Bibliji uči upravo tome kako trebamo biti dosljedni u naučavanju ISTINE EVANĐELJA: „A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ (Lk 10, 10-11) Dakle, on ne traži da se ispravljamo i ublažavamo, pazimo da ne kažemo nešto što nije u redu iako znamo da će drugoga zaboljeti… On kaže da je u redu ako se ono što mi govorimo nekome i ne sviđa… jer istinu treba reći!

Don Jozo u svom svećeništvu nije „politički korektan“! Znao je ponekad biti malo krut u ophođenju, ili pokazati nerazumijevanje ili neslaganje s nečim tako očiglednim,… sve to spada u karakter čovjeka, njegov stav ili dob… ali u stvarima koje se tiču Boga, sakramenata, liturgije, reda u crkvi – tu je bio pravedno neumoljiv. Čuvar misterija! To sam tako dobro osjetila prije par mjeseci, po završetku jednog misnog slavlja dok se don Jozo vratio pred Presveto, nakon što je sa sebe skinuo misno ruho u sakristiji. Vidjela sam kako u don Jozi postoje 2 osobe: osoba koja je on, tjelesan sa svim svojim vrlinama i manama i osoba SVEĆENIK – koja je sam Božji dar, njegov odgovor na poziv!

Osjetila sam da ga Bog voli, da neizmjerno voli to njegovo svećeništvo, čistoću s kojom on živi i vrši svoju svećeničku službu. Moram reći da mi je to iskustvo učinilo da sam dobila skroz jedan drugačiji pogled prema njemu. Naučilo me da ne gledam u njega, kao što ne bi trebala gledati i na druge ljude onako kako ja gledam po ljudski, sa mojim kriterijima, nego da probam gledati onako kako nas Bog gleda: on se ne zaustavlja pred našim granicama i greškama i stramputicama… ta on zna da smo prašina, da smo krhki ljudi… da ne možemo to izvesti savršeno… Bog gleda na nas i mjeri nas samo s mjerilom koliko se mi trudimo svidjeti Njemu, živjeti Istinu Kraljevstva Božjega. Njemu je važno da se mi TRUDIMO… a ostalo će učiniti On!

Ima jedna priča o čovjeku kojem je Bog dao zadatak GURATI OGROMAN KAMEN…

(Poanta: Nije trebao odgurati, to će Bog učiniti, nego se gurajući on osnažio!!!)

Don Jozo je za mene velik zato što se trudi biti Božji, trudi raditi za Boga onako kako On zna i umije! Dokazuje to i ova knjiga! Dokazuju to njegove propovjedi! Dokazuje to i naša obnovljena župna crkva… Najlakše je sjediti u fotelji, gledati TV, ne stvarati i raditi ništa, a kritizirati one koji rade…

Jednom mi je to lijepo rekla jedna moja kolegica koja je napisala knjigu… I valjda su je drugi kritizirali ili komentirali… a ona je pravo rekla…: Ja sam sjela i napisala kako sam znala i umjela! Ako ti misliš da znaš bolje, hajde lijepo ti sjedi pa napiši!!! Koliko je od nas sjelo i napisalo knjigu??

Neki dan sam gledala Severinu u jednom spotu s koncerta u Beogradu… Inače ne slušam taj tip glazbe i mogu osuđivati sve na njoj i oko nje… ali žena je u tih 5 min odplesala, odskakala, odčučala, na štiklama… pokazala da ima energije i mišiće i da očigledno puno, puno vježba… i radi da bi to mogla izvesti… Postidjela me – jer mogu ja kritizirati Severinu, ali hajde, neka probam ja izvesti ovo što je učinila ona.. Ja iz svoje komotne fotelje…

BITI SVEĆENIK

Na kraju knjige nalazi se i moj tekst napisan zapravo za župni Godišnjak. On je vjerojatno i razlog zašto se večeras nalazim ovdje. Pa bih još u tom duhu željela s vama podijeliti ovo razmišljanje o važnosti SVEĆENIKA, odnosno kako trebamo biti zahvalni što još uvijek imamo svećenike u našim župama, tako blizu i tako dostupne… (svjedočanstva iz svijeta gdje nema svećenika… gdje moraju ići daleko, gdje ima samo služba riječi…)

Mi još uvijek nismo svjesni važnosti svećeničkog poziva koji je neodvojivo povezan sa pozivom nas laika. Mi laici smo naime kraljevsko svećenstvo (usp. „A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.“ (1. Pet 2,9) Poslani smo da budemo sol zemlje i svijetlo svijeta, a cilj nam je "Kraljevstvo Božje, koje je započeto na zemlji od samoga Boga i koje treba da se dalje širi, dok ga na kraju vremenâ Bog ne dovede do savršenosti". (usp KKC 782)

U tom svom svećeničkom, kraljevskom i proročkom poslanju, neotuđivo smo povezani sa ministerijalnim svećeništvom – Isusovim svećenicima koji, kroz snagu sakramenata koji su im podijeljeni, preko svojih blagoslovljenih i posvećenih ruku, blagoslivljaju i posvećuju i svaki naš poziv i poslanje.

U svakodnevnom, mirnom životu možda puno ne razmišljamo o svećenicima, ali znam da kad nam postane teško, kad se suočimo s nekim problemom, bolešću, križem, a posebno s nekim psihičkim ili duhovnim poteškoćama – itekako osjećamo potrebu za kvalitetnim dušobrižnikom koji će nam razgovorom, savjetom ili molitvom pojasniti put, otkloniti prijetnju i voditi nas prema oslobođenju. Tek kad nam zagusti, otkrijemo koliko je teško naći DOBROG SVEĆENIKA!

Ovo sam ljeto dosta čitala (najviše zahvaljujući doista lošem izboru TV emisija), pa sam tako posebno kroz knjige POSLJEDNJA VREMENA - Michaela D. O'Briena* spoznala još više o važnost koju imaju i koju će imati pravi Isusovi svećenici u ovim posljednjim vremenima koja dolaze. TREBAT ĆE NAM SVEĆENICI SRCA za jednu novu „CRKVU SRCA“. Svećenici koji su srcem spoznali snagu Božjih zahvata u njihovom životu i svu moć Božje ljubavi i milosrđa koja je utkana u vidljive znakove Božje prisutnosti ovdje na zemlji tj. svete sakramente. Trebat će nam ovi ČUVARI MISTERIJA!!! – jer vidimo kako svijet svemu pa i našoj vjeri ostavlja FORMU, ali nestaje BIT (misterij) – bor bez jaslica!!!

Upravo zato jer su tako važni, protiv svećenika i posvećenih osoba vodi se pravi duhovni i medijski rat – sve u cilju da ih se što više diskreditira, moralno uništi ili tjelesno ubije.

Kako to? Mi kršćani vjerujemo da kada Bog Stvoritelj poziva neku osobu u postojanje – u život, na temelju toga njegovog nauma temelji se i Božji plan sa tom osobom. Dakle, u trenutku začeća, svatko od nas dobiva i neku svoju vlastitu misiju, poslanje ili poziv. Nažalost i Sotona može vidjeti na što Bog poziva dotičnu dušu, i ako vidi da je ta duša posebna i važna u Božjem planu spasenja, poduzima sve da do rođenja takve osobe i ne dođe. Najčešće stavlja roditelje na kušnju da im to dijete bude neželjeno, neplanirano i nudi im rješenje abortusa… Ili i nakon rođenja čini sve da se preko problema i bolesti u obitelji život tog djeteta oteža i uništi.

Zato evo zahvaljujem se još jedanput don Jozi i svim prisutnim svećenicima na svakom njihovom trudu, žrtvi i molitvi – posebno tome što su dali svoje ruke Bogu da nam Bog preko njih može dijeliti svoje sakramente i tako nas hraniti i štititi na ovom našem osobnom i zajedničkom PUTU PREMA BOGU! Pa dao Bog da se jednom svi skupa opet nađemo i gore na Nebu!

 Paula Tomić


 DOŠAŠĆE  ILI ADVENT

Napisala: Mirela Knezović
Foto: Ivana Palac 

            Mislim kako smo svi jedva dočekali vrijeme došašća. To je posebno doba u godini kada srce veselije tuče, duše su nam ispunjene blagošću, a na licu se vidi sjaj i vedrina. Sve je nekako posebno, rekli bismo čarobno. Ni hladnoću zime ne osjećamo, kada idemo na Mise zornice, jer nam je oko srca toplo. Grije nas neizmjerna ljubav Božja.

            Stavljajući adventski vijenac na stol osjećamo nekakvu čaroliji. Jedva čekamo da upalimo prvu svijeću, te na taj način obilježimo početak adventa. No, puno je važnija naša unutarnja priprema, nego vanjska. Ponekad ljudi smisao Božića vide u spremanju kuće, pravljenju kolača, kićenju bora, ali ovo je potpuno pogrešan pristup i razmišljanje. Božić nije u materijalnim, niti u izvanjskim stvarima, Božić je u našim srcima. Upravo zbog ovakvih, krivih razmišljanja, trebamo zastati i razmisliti što je to za nas Božić te kako se pripremamo za taj veliki blagdan?

            Ovo vrijeme pred nama, vrijeme došašća, najbolje nam može pomoći u pripremi za Isusov dolazak. Mnogo vjernika odlučuje se za odlazak na Mise zornice. One su jedan vid bdijenja i pripreme za Božić. Molitva, dobra djela, pomaganje nemoćnima i potrebitima, sve nas to ispunjava i uvodi u božićnu radost.

            Prva nedjelja došašća, u našoj crkvi, proslavljena je na svečan način. Svećenik je ušao u crkvu s našim budućim prvopričesnicima, a na kraju mise predstavio ih je našoj župnoj zajednici. Oni se također pripremaju za Isusov dolazak, za      Prvu svetu pričest, kada će prvi put primiti Isusa u svoja srca u obliku male bijele hostije. Na nama župljanima je da se molim za njih kako bi bili ustrajni u iščekivanju Isusova dolaska.

            U svojoj propovijedi don Jozo nam je nastojao približiti ovo vrijeme iščekivanja kroz četiri adventske svijeće. Prva svijeća simbolizira stvaranje svijeta, njegov početak, druga svijeća simbolizira Isusov dolazak među nas, naš susret s Njim (svijeća mira), treća svijeća simbolizira susret s Isusom na svršetku svijeta (svijeća radosti), a četvrta naš susret s Njim u molitvi, euharistiji, kroz dobra djela (svijeća ljubavi). Također, prvu nedjelju došašća mala djeca trebaju darivati svoje roditelje (poljubac, lijepa riječ…), drugu nedjelju došašća mladići i djevojke bi trebali darivati svoje roditelje (zahvaliti im se što se neprestano brinu za njih, ne spavaju noćima te odlučiti, barem u vremenu došašća biti bolji), treću nedjelju majke darivaju djecu (materice), a četvrtu nedjelju očevi darivaju djecu (očići).

           DOLAZAK SVETOG NIKOLE

         Kroz Mise zornice došli smo do druge nedjelje došašća, upalili drugu svijeću na adventskom vijencu i radosnim srcem, na svetoj Misi, pjevali malenom Isusu kojeg željno iščekujemo. Današnju nedjelju obilježio je dolazak svetog Nikole koji je, kao i svake godine, obradovao naše najmanje.  Naša Josipa i ove godine je sve organizirala uz pomoć svojih suradnika. Zahvalila se roditeljima i našem sponzoru Violeta-Grude.

            Treća nedjelja došašća u znaku je biskupijskog karitasa. U ovom vremenu darivanja ne smijemo zaboraviti na one kojima je pomoć najpotrebnija. Nas to ništa ne košta, a nekome puno znači. Pokažimo dobro srce i uljepšajmo nekome ovaj Božić.

            Kao i svake godine, četvrtu nedjelju došašća održava se božićni koncert. Ove godine župa-domaćin su Drinovci. Naši župni zborovi također će nastupiti na tom koncertu slaveći Boga i iščekujući Njegov skorašnji dolazak.

 

            Neka nas sve ovo, uz našu molitvu, odricanja i dobra djela, uvede u najljepše doba u godini – Božić. Otvorimo svoja srca i darujmo samo ljubav, mir i dobrotu ljudima oko nas, a novorođeni Bog neka nas uvijek prati i grije svojom čistom ljubavlju. Sretan Božić!

MISE  ZORNICE

U nedjelju 27. studenog počinje došašće, vrijeme priprave za Božić.
Od ponedjeljka 28. studenog počinju svete Mise zornice.
Svaki dan, osim nedjelje, bit će u župnoj crkvi sveta Misa u 6 sati.

 Adventske zornice imaju neku posebnu draž. Jedni kažu da jedva čekaju da pođu na tu ranu jutarnju Euharistiju, da se tamo raspjevaju i da se u ranu zoru nekako duhovno osvježeni vraćaju kući. Drugi pak kažu da im je teško misliti na te dane, jer bi htjeli svaki dan prisustvovati zornicama, a ipak je teško rano ustajati svaki dan.

Vjernici u gradu često ne znaju što zornice znače. Oni rano ustaju, nose djecu u vrtić, odlaze na posao, i tko da još misli na svoju religioznu dimenziju u rano jutro.

Živimo u stalnoj izmjeni dana i noći. Čini nam se kao da danju živimo, a noću zamremo. Duže ćeš živjeti ako manje spavaš, kažu ljudi. Noć je mračna, ona je pogodna za lopove, kradljivce i zasjede i čovjek je se boji. Danju slobodno hodamo, svi smo na ulicama, svi radimo, danju se sve vidi.

Noć je ujedno znak boli, tjeskobe i muke. Kao što postoji materijalna noć, postoji i noć duše. Postoje depresije koje ljude muče mjesecima i godinama. Postoje teške napasti i misli kojima se ljudi nikako ne mogu oprijeti. Postoje bolesti, tjeskobe koje ljude tjeraju da viču i uzdišu. Postoje samoće od kojih čovjek osjeća kao da umire. Postoje uvrede od kojih se čovjek nikada ne može oporaviti. Postoje strahovi od ispita, od odlaska na fronte, od umiranja ili gubitka drage osobe. Ljudi žele da sve te patnje što prije prođu. Oni čeznu da nakon tih mračnih noći svoje duše ugledaju jutarnje svjetlo. Oni vape za komadićem zdravlja, života, sigurnosti. Za malo dobrote i za malo pažnje prema njima. Kao što stražar jedva čeka zoru da se više ne mora bojati na stražarskom mjestu, tako i čovjek koji pati jedva čeka da završi ta patnja, da nestane bol, da ode od njega depresija, da pobijedi sumnje, napasti i zlo. U takvoj noći čovjek jedva čeka jutro. Kad se pojavi zora, on je presretan, kad se pojavi malo olakšanja, svjetla, radosti, nade i mira, tada sve u njemu buja od radosti.

Prvi kršćani su povezivali materijalnu noć i noć duše. Noću su odlazili na sastanke i tamo molili i slavili euharistiju kako bi doživjeli zoru svojih osjećaja, savjesti i duše, a onda izlazeći sa sastanaka doživjeli i kraj noći. Tako su ostale zornice kao jeka biblijskih riječi: srca gore, evo zore, podignite glave, evo, približilo se vaše otkupljenje. Noć je poodmakla, dan se približio. Kraj je patnji, dolazi oslobođenje. Kraj je grižnji savjesti, dolazi oproštenje i otkupljenje. Kraj je preziru, dolazi sloboda i ljubav. Kraj je nehumanosti, dolazi čovjekoljubivost Božja. Tako očekujući u svojim zornicama Božić, kršćani očekuju i konac svijeta, dolazak Isusa Krista, a to znači dolazak boljeg društva, dolazak mira, razumijevanja među ljudima, dobrote i topline u srcima.

Mnogim ljudima su noći duge. Ovisnici znaju da je njihova noć beznadna, alkoholičari se ne nadaju da njihova noć ima svanuće, napušteni nemaju nade da će biti opet prihvaćeni. Bolesni zatvorenik ne nada se da će ugledati slobodu. Ovisnik o svojim zločinstvima ne nada se da će opet biti častan čovjek. Čovjek stisnut grijehom ne vidi više nade. Svima njima žele zornice reći da će zora sigurno stići. Jer »Sunce pravde« dolazi u Isusu iz Nazareta. Svaki Božić obnavlja tu nadu. Crkva dovikuje čovječanstvu da se nada, Crkva želi pridignuti one koji su slomljena srca, da ožive.

Zora već sviće, dolazi dan i kraj tvojih muka. Ustani danas ranije, sjedni na rub kreveta i zavapi Bogu. Sjeti se da te on voli, to više što si patnik. Sjeti se da je Bog svemoguć, prihvati svoje muke i predaj ih u njegove ruke. Doživjet ćeš kako prihvaćena patnja oslobađa od patnje kad je s Isusom. Nemoj očajavati. Dan se bliži.

Preuzeto iz knjige: “Oaze života”

PROSLAVA SVETE CECILIJE U NAŠOJ ŽUPI


Napisala: Mirela Knezović
Foto: Ivana Palac 

       Spomendan svete Cecilije, djevice i mučenice, zaštitnice glazbe i glazbenika, a posebno onih koji svojom glazbom i pjesmom pridonose ljepoti svete  Mise, slavimo 22. studenoga. No, koliko zapravo znamo o ovoj svetici i njenom životu?

         Prema staroj predaji sveta Cecilija je rođena početkom 3.st. u Rimu, u patricijskoj obitelji. Odgojena je kao kršćanka, a svoje djevičanstvo zavjetovala je Bogu. No, roditelji su je udali za plemića Valerijana, poganina. Na sam dan vjenčanja Cecilija mu je priznala da je kršćanka te kako se zavjetovala Bogu, a pored sebe ima anđela koji joj pomaže održati to obećanje i koji bi ga kaznio ako bi pokušao prekršiti njen zavjet. Ali ako bude poslušan, Bog će ga nagraditi. Valerijan, ne samo da je pristao održati njen zavjet, nego se i krstio, a to je učinio papa Urban I. u katakombama zbog progona kršćana. Na povratku s krštenja, oboje su vidjeli anđela koji ih je okrunio krunom od ruža i ljiljana. Nakon toga i Valerijanov brat se krstio, a nedugo zatim su oba osuđena na smrt zbog kršćanstva. Cecilija ih je pokopala, a zatim su i nju uhvatili i odveli pred sud. Zatvorili su je u kupaonicu u njenoj vlastitoj kući s namjerom da se uguši, no to se nije dogodilo. Ponovno je osuđena na odrubljivanje glave, a krvnik joj nije uspio oduzeti život ni nakon tri pokušaja. Četvrti put nije smio zamahnuti zbog zakona. Cecilija je ostala živjeti još tri dana, a za to vrijeme je uspjela ostaviti sva svoja dobra siromasima, a kuću Crkvi. Pokopana je u Kalistovim katakombama i to u tzv. „kriptu papa“, a kasnije je njeno tijelo prenešeno u baziliku u Trastavereu (na tom mjestu bila je njena kuća, a pošto je kuću darovala Crkvi, tu se izgradila bazilika).

            Krajem 16.st. sarkofag svete Cecilije ponovno je otvoren, a tijelo je pronađeno u dosta očuvanom stanju te su ga obukli u odjeću od svile i zlata.

          Smatralo se da je sveta Cecilija za svog života bila tako bliska nebu da je mogla čuti anđeosku pjesmu. Govorilo se kako može svirati na svakom glazbalu. Zato se i slavi kao zaštitnica glazbe i glazbala. Posebna su joj oznaka orgulje.

-          PROSLAVA SVETE CECILIJE U NAŠOJ ŽUPI

           Na dan svete Cecilije, 22. studenoga, veliki zbor Nebeske ruže, odlučio je dostojanstveno proslaviti svoju zaštitnicu. Vrijedne članice potrudile su se napraviti malu zakusku kako bi druženje bilo ugodnije. Druženju se pridružio i naš župnik, don Jozo, kojemu se ovim putem još jednom zahvaljujem što je podržao našu malu proslavu. U ugodnoj atmosferi nije nedostajalo, razgovora, smijeha, a ponajmanje pjesme, što i priliči današnjem danu. Nadam se kako će se ovakvo druženje nastaviti i budućih godina u još većem sastavu milozvučnih glasova. A kako bi to tako i bilo, nemojmo se zaboraviti redovno moliti svojoj zaštitnici:

-          MOLITVA SVETOJ CECILIJI

           Sveta Cecilijo, koja si svojim životom i mučeništvom pjevala hvale Gospodnje, i koju Crkva časti kao zaštitnicu glazbe i pjevanja, pomozi nam svjedočiti našim glasom i zvukom naših instrumenata, onu radost srca koja nam dolazi od vršenja Božje volje, i iz ispravnog življenja našeg kršćanskog ideala. Pomozi nam dostojno animirati svetu Liturgiju, iz koje izvire život Crkve, svjesni važnosti naše službe. Darujemo ti napore i radosti našeg rada, da bi ih ti položila u ruke Djevice Marije, kao skladnu pjesmu ljubavi za njezina Sina Isusa. Amen.

 

 



NEDJELJA KRISTA KRALJA

Napisala: Mirela Knezović

Foto: Ivana Palac

Nedjeljom Krista Kralja (Krist, Kralj svega stvorenja i svega stvorenoga) završava jedna liturgijska godina. Tada bismo se trebali zahvaliti Bogu na svom milosrđu koje smo primili u protekloj godini, ali zahvaliti Mu i na svim križevima koje smo strpljivo nosili uz Njegovu pomoć. Također, stalno moramo razmišljati i o onome što dolazi, o vječnosti i vječnom kraljevstvu. Svake nedjelje i molimo: …i opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, pa bismo i trebali živjeti u tom iščekivanju. Završetak liturgijske godine želi nas podsjetiti da je Kristovo kraljevstvo jedini cilj našeg ovozemaljskog puta. Zato bismo uvijek na umu trebali imati rečenicu iz Novog zavjeta: Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak.

Nedjelja Krista Kralja, u našoj župnoj zajednici, proslavljena je na svečan način. Svećenik je s ministrantima, u svečanoj procesiji, ušao u crkvu, dok je odzvanjala pjesma Kristu Kralju. Također, danas je bilo i svečano primanje novih ministranata u službu. Naša župa bogatija je za pet novih ministranata, a dragi Bog neka im podari sve ono što je potrebno kako bi bili ustrajni u vršenju onoga što su započeli.

Samo Evanđelje nam je donijelo sliku Krista Kralja Kojega su Židovi okrunili trnovom krunom i s podsmjehom Mu govorili: Zdravo Kralju židovski. Jadni oni, nisu ni slutili tko je On zapravo, da je on pravi Kralj, i na nebu, i na zemlji. Trebalo je da Krist podnese pregorku muku i smrt na križu kako bi postao Kralj. To neka nam uvijek bude na umu kada mislimo kako nam je teško, kako nema izlaza. Sjetimo se tada našeg Kralja i znajmo kako je On uvijek uz nas, i u dobru, i u zlu i neće dati da ni jedna Njegova ovca bude izgubljena.

Na kraju svete mise župnik se zahvalio svima onima koji su na bilo koji način pomogli u izvršavanju župnih obaveza, a pogotovo ministrantima koji vjerno i ustrajno dolaze na sastanke, služe na svetoj misi i pomažu župniku kad god to treba.

            Dragi vjernici, iza nas je još jedna liturgijska godina. Sigurno je bilo i dobrih, ali i teških trenutaka. No, unatoč tome, zahvalimo Bogu na svim dobročinstvima i križevima, jer On zna zašto sve radi. Otvorimo svoja srca i radosno krenimo ususret Njegovom dolasku, ususret Božiću. Ispred nas je vrijeme iščekivanja, vrijeme Došašća. Nastojmo molitvom i dobrim djelima otvoriti svoja srca malenom Isusu kako bi Ga ogrijala naša ljubav u hladnoj štalici.

 
 

MISA ZAHVALNOSTI ZA PLODOVE ZEMLJE 

 
 

 Zahvalnost je čarobna vrlina koja rehabilitira naš odnos prema stvarima, bićima i odlikama koje posjedujemo. Posebno je zaslužna za razinu naše sreće i uspjeha, jer usredotočivanjem na sve ono na čemu možemo biti zahvalni po prirodnim zakonima privlačimo još više toga na čemu možemo biti zahvalni.

U nestašici, dok mediji jačaju naš osjećaj da nemamo dovoljno, zahvalnost je čarobni štapić koji odvraća naš pogled od svega onog što nemamo prema svemu onom što imamo i što nam je dragocjeno. Tim preokretom uspostavljamo ravnotežu i pozitivan stav koji dovode do sreće i uspjeha.

Kako bi se vježbali u zahvalnosti I Crkva je u svoj liturgijski kalendar ubacila Dan u kojem se trebamo zahvaliti Bogu za sve što nam je kroz proteklu godinu udijelio za hranu, za sve plodove zemlje.

Ovaj Dan Zahvalnosti u našoj je župi bio pomalo kasno, tek prošle nedjelje 6. 11. 2016. na svečanoj svetoj Misi u 11 sati. Misa je započela malom procesijom sa puno ministranata i djecom koja će dogodine u 5. mj. biti prvopričesnici. Oni su prinosili i košare u kojima su bili neki od plodova zemlje: šipak, mandarine, krumpir, luk, žito, tikvice, kruh… kako je već kome majka brižljivo pripremila!

Župnik se u svojoj propovijedi osvrnuo na to kako je sve nekako povezano, priroda i čovjek. Povezuje ih prolaznost života koji je poput godišnjih doba: djetinjstvo je kao proljeće, ljeto je poput mladenaštva, jesen je poput zrelosti, a zima je poput starosti. Iako je naš župnik danas predstavljao „zimu“, ljepota Mise je bila u svem onom „proljeću“ kojim je bio okružen: mnogobrojnim malim ministrantima i malim budućim prvopričesnicima koji su naprosto sjajili u svojoj neiskvarenoj i dječjoj čistoj ljepoti! Kao što trebamo moliti dragoga Boga da očuva našu zemlju i usjeve od zagađenja i katastrofa, još više ga trebamo moliti da sačuva našu djecu od svih novotrendovskoh zračenja koja im žele ukrasti te nevine duše!

 

Paula Tomić

 

 
 
 
 

Prva pričest u našoj Župi 2015

I ove godine naša župa je imala prvopričesnike

Dana 10.05.2015 u našoj župi prvu pričest primilo je 17 -toro djece.

Ove godine za simbol su uzete ruke, ruka koja moli, ruka koja miluje, ruka koja daruje, ruka koja pomaže, ukratko ruke koje čine dobra djela onako kako nas je naš učitelj Isus naučio. S molitvom djeca su krenula Isusovim stopama da nam budu radost i ponos.

Svečanost je započela okupljanjem  prvopričesnika ispred župne kuće, otkuda su u pratnji svojih roditelja i župnika don Joze Ančića procesijom krenuli prema crkvi. Na početku misnog slavlja  prvopričesnici su ispred oltara recitacijom izrazili svoje oduševljenje što su dočekali ovaj posebni dan. Nekoliko prigodnih pozdravnih riječi potom je uputio župnik, pozdravljajući u prvom redu slavljenike, njihove roditelje, a potom i sve druge vjernike.

Poslije propovijedi, uslijedio je čin obnove krsnih obećanja, u kojem su svi prvopričesnici okružili oltar gdje su od roditelja (majke) dobili prvopričesničke svijeće, koja je simbol Uskrsalog Krista. Zatim je župnik uputio nekoliko prigodnih riječi i pozvao prvopričesnike, koji su u rukama imali upaljene svijeće i obnovili krsna obećanja, da se odreknu sotone i svih djela njegovih te da ispovjede vjeru u Boga Oca, Sina, Duha Svetoga i u svetu Crkvu.