Članci

_____________________________

 Kroz Veliki tjedan želimo vam pomoći u vašem vjerničkom životu u ovom svetom vremenu. Pomolimo se. Ovaj puta predlažemo vam zajedničko čitanje odabranih dijelova Katekizma Katoličke Crkve.

 

Članak 11.


"VJERUJEM U USKRSNUĆE TIJELA"



988 Kršćansko vjerovanje - ispovijest naše vjere u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga i u njegovo stvoriteljsko, spasiteljsko i posvetiteljsko djelo - dostiže vrhunac u proglašenju uskrsnuća mrtvih na kraju vremenâ i vjere u vječni život.
989 Čvrsto vjerujemo i čvrsto se nadamo, da će, kao što je Krist zaista uskrsnuo od mrtvih te živi zauvijek, isto tako pravednici poslije smrti zauvijek živjeti s uskrslim Kristom, i da će ih on uskrisiti u posljednji dan. Kao što je bilo njegovo, tako će i naše uskrsnuće biti djelo Presvetog Trojstva: Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama (Rim 8,11).


990 Izričaj "tijelo" (doslovno "put", meso) označuje čovjeka u stanju slaboće i smrtnosti. "Uskrsnuće tijela" znači da poslije smrti neće živjeti samo duša, nego da će i naša "smrtna tijela" (Rim 8,11) oživjeti. 991 Vjerovanje u uskrsnuće mrtvih bilo je bitna sastojnica kršćanske vjere od početka. "Uvjerenje je kršćana: uskrsnuće mrtvih; vjerujući to, jesmo (to što jesmo)": (...) kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo! Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. (...) Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih (1 Kor 15,12-14.20).



I. Kristovo i naše Uskrsnuće


POSTUPNA OBJAVA USKRSNUĆA



992 Bog je uskrsnuće mrtvih postupno objavljivao svome narodu. Nada u tjelesno uskrsnuće mrtvih nametnula se kao unutarnja posljedica vjere u Boga stvoritelja čitava čovjeka, s dušom i tijelom. Stvoritelj neba i zemlje jest i onaj koji vjerno drži svoj savez s Abrahamom i njegovim potomstvom. Pod tim dvostrukim vidikom počet će se izražavati vjera u uskrsnuće. U svojim kušnjama mučenici Makabejci priznaju: Kralj svijeta će nas, "zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni" (2 Mak 7,9). "Blago onom koji umire od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti" (2 Mak 7,14).

993 Farizeji i mnogi Isusovi suvremenici nadali su se uskrsnuću. Isus ga čvrsto naučava. Saducejima koji ga niječu odgovara: "Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisama ni sile Božje?" (Mk 12,24). Vjera u uskrsnuće zasniva se na vjeri u Boga koji nije "Bog mrtvih, nego živih" (Mk 12,27).


994 Još više: Isus vjeru u uskrsnuće povezuje sa svojom osobom: "Ja sam uskrsnuće i život (...)" (Iv 11,25). Sam će Isus Krist u posljednji dan uskrisiti one koji budu u njega vjerovali i koji budu blagovali njegovo tijelo i pili njegovu krv. Već odsada on za to daje znak i zalog vraćajući život nekim mrtvima, najavljujući time vlastito uskrsnuće, koje će ipak biti drugačijeg reda. O tom jedinstvenom događaju on govori kao o "znaku Jone" (Mt 12,39), o znaku Hrama: naviješta svoje uskrsnuće treći dan nakon smrti.


995 Biti Kristov svjedok znači biti "svjedok njegova uskrsnuća" (Dj 1,22), biti jedan od onih koji su "s njime pošto uskrsnu od mrtvih zajedno jeli i pili " (Dj 10,41). Kršćanska nada u uskrsnuće posve je određena susretima s uskrsnulim Kristom. Uskrsnut ćemo kao i on, s njime i po njemu.


996 Kršćanska je vjera u uskrsnuće od početka nailazila na neshvaćanja i protivljenja. "Ni u jednoj drugoj točki kršćanska vjera ne susreće toliko otpora kao u pogledu uskrsnuća tijela". Općenito se dosta lako prihvaća da se ljudski život poslije smrti nastavlja na duhovan način. Ali kako vjerovati da ovo tijelo koje je tako očito smrtno može uskrsnuti na vječni zivot?


 
KAKO USKRŠAVAJU MRTVI?


 
997 Što znači "uskrsnuti"? Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća.


998 Tko će uskrsnuti? Svi ljudi koji su umrli: "koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude" (Iv 5, 29).


 
999 Kako? Krist je uskrsnuo sa svojim vlastitim tijelom: "Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!" (Lk 24,39); ali se nije vratio u zemaljski život. Tako će isto, u njemu, "svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja sada imaju"; samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, u "tijelo duhovno" (1 Kor 15, 44): Ali, reći će netko: Kako uskršavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći? Bezumnice! Što siješ ne oživljuje, ako ne umre. I sto siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno (...) Sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; (...) i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi (...) Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost (1 Kor 15,35-37,42.52-53).

1000 To "kako" nadilazi našu maštu i naše shvaćanje; možemo ga dokučiti samo vjerom. Ali već sudjelovanje u euharistiji daje nam predokus preobraženja našega tijela po Kristu: Jednako kao što kruh, koji je od zemlje, posto primi Božje posvećenje, nije vise običan kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog; tako i naša tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrsnuća, nisu više pokvarljiva.

1001 Kada? Konačno "u posljednji dan" (Iv 6,39-40.44.54;11,24), "na svršetku svijeta". Uskrsnuće mrtvih duboko je povezano s Kristovim drugim dolaskom (paruzijom): Jer sam ce Gospodin - na zapovijed, na glas arhanđelov, na zov trublje Božje - sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu (1 Sol 4,16).


 
SUUSKRSLI S KRISTOM


 
1002 Ako je istina da će nas Krist uskrisiti u "posljednji dan", istina je također da smo, na neki način, s Kristom već uskrsnuli. Zahvaljujući Duhu Svetome, kršćanski je život već odsad na zemlji sudjelovanje u smrti i uskrsnuću Kristovu: (...) s njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih (...). Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi s desna Bogu! (Kol 2,12; 3,1).

1003 Sjedinjeni s Kristom po krštenju, vjernici imaju već sada stvarnog udjela u nebeskom životu uskrsnuloga Krista, ali taj život ostaje "skriven s Kristom u Bogu" (Kol 3,3). S njim nas zajedno "uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu" (Ef 2,6). Hranjeni njegovim tijelom u euharistiji, već sada pripadamo Tijelu Kristovu. Kad uskrsnemo u posljednji dan, tada ćemo se i mi "s njime pojaviti u slavi" (Kol 3,4).
 
1004 U iščekivanju tog dana, tijelo i duša vjernika već sudjeluju u dostojanstvu "biti u Kristu"; odatle proizlazi dužnost poštivanja svoga tijela, ali i tijela drugih, posebno onih koji trpe: Tijelo pripada "Gospodinu i Gospodin tijelu. Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? (...) Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama koga imate od Boga, te niste svoji (...). Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!" (1 Kor 6,13-15.19-20).


II. Umrijeti u Kristu Isusu


1005 Da se uskrsne s Kristom, treba umrijeti s Kristom, treba se "iseliti iz tijela i naseliti kod Gospodina" (2 Kor 5,8). Pri tom "odlasku" (Fil 2,23), koji je smrt, duša se dijeli od tijela. Ona će se sa svojim tijelom sjediniti u dan uskrsnuća mrtvih.
 
SMRT
 
1006 "Zagonetka ljudskog položaja dostiže vrhunac pred smrću". U nekom smislu, tjelesna je smrt naravna, ali za vjeru, ona je, u stvari, "plaća grijeha" (Rim 6,23). I za one koji umiru u milosti Kristovoj, ona je sudjelovanje u smrti Gospodnjoj, da bi mogli sudjelovati i u njegovu uskrsnuću.


 
1007 Smrt je kraj zemaljskogaž. Nas je život odmjeren vremenom, tijekom kojega se mijenjamo, starimo, te se, kao kod svih živih bića na zemlji, smrt javlja kao normalan svršetak života. Taj vid smrti pridaje hitnost našim životima: spomen na našu smrtnost služi također da nas podsjeti kako za ostvarenje svoga života imamo samo ograničeno vrijeme: I sjećaj se svoga Stvoritelja u dane svoje mladosti, (...) prije nego se vrati prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao (Prop 12, 1. 7).

1008 Smrt je posljedica grijeha. Kao vjerodostojni tumač nauka Svetog pisma i Predaje, crkveno Učiteljstvo uči da je smrt ušla u svijet zbog ljudskog grijeha. Iako čovjek posjeduje smrtnu narav, Bog je odredio da ne umre. Smrt je dakle protivna naumu Boga Stvoritelja; ona je ušla u svijet kao posljedica grijeha. "Tjelesna smrt, od koje bi čovjek bio pošteđen da nije sagriješio", postala je tako čovjekov "posljednji neprijatelj", koji treba biti pobijeđen.


1009 Smrt je po Kristu preobražena. I Isus, Sin Božji, podnio je smrt, svojstvenu ljudskom stanju. Ali, usprkos strahu pred njom, prihvatio ju je činom potpunog i slobodnog podlaganja volji Očevoj. Isusov je posluh promijenio prokletstvo smrti u blagoslov.
 
SMISAO KRŠĆANSKE SMRTI


 
1010 Zahvaljujuci Kristu, kršćanska smrt ima pozitivan smisao. "Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!" (Fil 1,21). "Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti" (2 Tim 2,11). Bitna novost kršćanske smrti jest u ovome: kršćanin je po krštenju sakramentalno već "umro s Kristom", da bi živio novim životom; ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to "umiranje s Kristom" te ispunja naše utjelovljenje u njega, u njegov otkupiteljski čin: Dobro je za me da umrem u Krista Isusa, više nego da vladam krajnjim dijelovima zemlje. Njega tražim, koji je za nas umro; njega hoću, koji je za nas uskrsnuo. Moje se rođenje približuje (...). Pustite me da primim čisto svjetlo; kada dođem tamo, bit ću čovjek.

 

1011 U smrti Bog čovjeka zove k sebi. Zbog toga kršćanin može prema smrti osjetiti želju kakvu je iskusio sveti Pavao: "Želja mi je otići i s Kristom biti" (Fil 1,23); i on može svoju smrt preobraziti u čin poslušnosti i ljubavi prema Ocu, po primjeru Kristovu: Moja je zemaljska želja razapeta; (...) u meni živa voda romoni i kaže mi: "Dođi k Ocu!"


 
Želim vidjeti Boga; a da ga vidim, moram umrijeti.


Ja ne umirem, ulazim u život.

 

1012 Kršćanski je pogled na smrt izvanredno dobro izražen u crkvenom bogoslužju: Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i posto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.

 

1013 Smrt je svršetak čovjekova zemaljskog hodočašća, svršetak vremena milosti i milosrđa koje mu Gospodin pruža da ostvari svoj ovozemni život prema Božjem nacrtu i da odredi svoju konačnu sudbinu. Kada završi "jedini tijek našeg zemaljskog života", više se nećemo vratiti da živimo druge zemaljske živote. Ljudi samo jednom umiru (Hebr 9,27). Poslije smrti nema "ponovnog rađanja" ("reinkarnacije").


1014 Crkva nas potiče da se pripremimo za čas smrti ("Od nagle i nepripravne smrti, oslobodi nas, Gospodine", Litanije svih svetih), da molimo Majku Božju da nas zagovara "na času smrti naše" (Zdravo Marijo), da se utječemo svetom Josipu, zaštitniku dobre smrti: U svakom činu i misli tako se vladaj kao da ćeš danas umrijeti. Kad bi imao čistu savjest, ne bi se mnogo bojao smrti. Bolje je čuvati se grijeha nego izbjegavati smrt. Ako danas nisi spreman, kako ćeš biti sutra?
Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu tjelesnu Smrt,
kojoj nijedan čovjek ne može izbjeći.

Jao onima koji umiru u smrtnome grijehu;

blago onima koje smrt nađe po tvojoj svetoj volji, jer im druga smrt neće nanijeti zla.

Ukratko
1015 "Tijelo je stožer spasenja." Mi vjerujemo u Boga koji je stvoritelj tijela; vjerujemo u Riječ koja je postala tijelom da otkupi tijelo; vjerujemo u uskrsnuće tijela, dovršetak stvorenja i otkupljenja tijela.


1016 Smrću se duša dijeli od tijela, ali u uskrsnuću će Bog našemu preobraženom tijelu dati nepokvarljiv život sjedinjujući ga s našom dušom. Kao što je Krist uskrsnuo i vječno živi, tako ćemo i mi svi uskrsnuti u posljednji dan.


1017 "Mi vjerujemo u pravo uskrsnuce ovoga tijela koje sada imamo."Ipak, u grob se sije tijelo raspadljivo, a uskrsava tijelo neraspa-dljivo,"tijelo duhovno" (1 Kor 15,44).


1018 Zbog istočnog grijeha, čovjek mora podnijeti "tjelesnu smrt, od koje bi bio pošteđen, da nije sagriješio".


1019 Isus, Sin Božji, dragovoljno je za nas podnio smrt u potpunom i slobodnom podlaganju volji Očevoj. Svojom je smrću pobijedio smrt i tako svim ljudima otvorio put spasenju.


Ant. 1. Reče Isus: Duša mi je na smrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!



Kao što košuta žudi za izvor-vodom, *
tako duša moja čezne, Bože, za tobom.
Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: *
o kada ću doći i lice Božje gledati?

Suze su kruh moj danju i noću, †
dok me svednevice pitaju: *
»Gdje ti je Bog tvoj?«
Duša moja gine kada se spomenem †
kako koračah u mnoštvu *
predvodeć ga k Domu Božjemu
uz radosno klicanje i hvalopojke *
u povorci svečanoj.

Što si mi, dušo, klonula *
i što jecaš u meni?
spasenje svoje, Boga svog!

Tuguje duša u meni, †
stoga se tebe spominjem *
 iz zemlje Jordana i Hermona, s brda Misara.
Bezdan doziva bezdan bukom slapova tvojih: *
sve vode tvoje i vali preko mene prijeđoše.
Nek mi danju Gospodin naklonost udijeli, *
a noću pjesmom ću hvalit Boga života svog.

Reći ću Bogu: †
»Hridino moja, zašto me zaboravljaš? *
Zašto obilazim žalostan,
pritisnut dušmanima?«
dok me svednevice pitaju: *
»Gdje ti je Bog tvoj?« -

Što si mi, dušo, klonula *
i što jecaš u meni?
U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, *
spasenje svoje, Boga svog!

Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova. 

 

"VJERUJEM U ŽIVOT VJEČNI"



1020 Za kršćanina, koji svoju smrt sjedinjuje sa smrću Kristovom, smrt je kao odlazak Kristu i ulazak u vječni život. Kad Crkva, posljednji put, nad umirućim krsšćaninom izrekne oprosne riječi Kristova odrješenja, kada ga posljednji put obilježi okrepljujućim pomazanjem i kada mu u popudbini (pričesti) dadne Krista kao hranu za putovanje, ona mu se obraća s blagim i ohrabrujućim riječima: Pođi, kršćanska dušo, s ovoga svijeta u ime Boga Oca svemogućega, koji te je stvorio, u ime Isusa Krista, Sina Boga živoga, koji je za te trpio, u ime Duha Svetoga, koji se u te izlio. Danas ti bilo mjesto u miru i prebivalište kod Boga na svetome Sionu, sa svetom Bogorodicom Djevicom Marijom, sa svetim Josipom i svim anđelima i svecima Božjim (...).

Vrati se svojem početniku koji te je načinio od gliba zemaljskoga. I zato neka ti na odlasku iz ovoga života dođe u susret Djevica Marija, anđeli i svi sveti (...), da svoga Otkupitelja gledaš licem u lice(...).



I. Posebni sud



1021 Smrt je svršetak ljudskog života kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Božje koja se očitovala u Isusu Kristu. Novi zavjet govori o sudu poglavito gledom na konačni susret s Kristom o njegovu drugom dolasku, ali u više navrata potvrđuje također neposrednu nagradu ili kaznu nakon smrti, koja će biti dodijeljena svakome prema njegovim djelima i njegovoj vjeri. Prispodoba o siromašnom Lazaru i Kristova riječ dobrom razbojniku na križu, kao i drugi tekstovi Novoga zavjeta, govore o posljednjoj sudbini duše koja može biti različita.


1022 Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi. Uvečer našega života, bit ćemo suđeni prema ljubavi.

II. Nebo



1023 Oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu, i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Zauvijek su slični Bogu, jer ga gledaju "kao što jest" (1 Iv 3,2), licem u lice: Našom apostolskom vlašću definiramo da, prema općem Božjem određenju, duše svih svetih, koji su otišli s ovoga svijeta prije Muke Gospodina našega Isusa Krista, (...) i svih drugih vjernika koji su umrli posto su primili sveto Kristovo krštenje, u kojih u času smrti nije bilo ništa za čišćenje (...) ili, ako je nešto bilo ili nešto bude što treba očistiti, čim, poslije svoje smrti, budu očišćene (...) i prije uskrsnuća njihovih tjelesa i općeg suda - i to nakon uzašašća Gospodina i Spasitelja Isusa Krista na nebo - bile su, jesu i bit će u nebu, u kraljevstvu nebeskom i raju nebeskom s Kristom, u društvu svetih anđela. One su poslije muke i smrti našega Gospodina Isusa Krista, ugledale i gledaju Božju bit neposrednim gledanjem, i to licem u lice, bez posredovanja ikakvog stvorenja.

 

1024 Taj savršeni život, to zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima - zove se "nebo". Nebo je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najveće i konačne sreće.



1025 Živjeti u nebu znači "biti s Kristom". Izabranici žive "u njemu", ali čuvajući, dapače nalazeći u njemu svoj pravi identitet i vlastito ime: Život znači biti s Kristom; stoga gdje je Krist, tu je život, tu je kraljevstvo.



1026 Isus Krist nam je svojom smrću i uskrsnućem "otvorio" nebo. Život se blaženih sastoji u potpunom posjedovanju plodova Kristova otkupljenja; svojoj nebeskoj proslavi on pridružuje one koji su u nj vjerovali i ostali vjerni njegovoj volji. Nebo je blažena zajednica svih koji su njemu savršeno pritjelovljeni.



1027 To otajstvo blaženog zajedništva s Bogom i sa svima onima koji su u Kristu nadilazi svako poimanje i svako predočenje. Sveto pismo nam o tome govori u slikama: život, svjetlost, mir, svadbena gozba, vino (vječnog) Kraljevstva, kuća Očeva, nebeski Jeruzalem, raj: "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube" (1 Kor 2,9).



1028 Bog se, zbog svoje transcendencije, može vidjeti onakav kakav jest samo kad on sam svoju Otajstvenost otvori neposrednom promatranju čovjeka i kad mu za to dade sposobnost. To promatranje Boga u nebeskoj slavi Crkva naziva "blaženim gledanjem": Kakva će biti tvoja slava i tvoja sreća: bit ćeš pripušten da gledaš Boga, imat ćeš čast da sudjeluješ u radostima spasenja i vječnoga svjetla zajedno s Kristom, Gospodinom tvojim Bogom, (...) da uživaš u Kraljevstvu nebeskom, u društvu pravednika i Božjih prijatelja, radost postignute besmrtnosti.

1029 U slavi nebeskoj, blaženici s radošću nastavljaju ispunjati volju Božju u odnosu prema drugim ljudima i cijelom stvorenju. Oni već kraljuju s Kristom; s njim će "kraljevati u vijeke vjekova" (Otk 22,5).



III. Konačno čišćenje ili Čistilište



1030 Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.



1031 To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem. Nauk vjere s obzirom na Čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom saboru. Crkvena predaja, pozivajući se na neka mjesta Svetog pisma, govori o čistilišnoj vatri: Što se tiče nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije općeg suda postoji čistilišna vatra, prema onome što potvrđuje Onaj koji je Istina, govoreći da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga neće biti oproštena ni na ovom ni u budućem svijetu (Mt 12,31). Prema toj pouci možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu.

1032 Taj se nauk također oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o čemu govori Sveto pismo: "Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi" (2 Mak 12,46). Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zažto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.



IV. Pakao



1033 Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv njega, protiv svog bližnjega ili protiv nas samih: "tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života" (1 Iv 3,14.15). Naš Gospodin upozorava nas da ćemo biti od njega odijeljeni, ako u teškim potrebama ne priskočimo u pomoć siromašnima i malenima, njegovoj braći. Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konačnog samo-isključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju "pakao".



1034 Isus često govori o "geheni", o vatri "koja se ne gasi", pripremljenoj onima koji do kraja života odbijaju vjerovati i obratiti se, i gdje se istodobno može izgubiti duša i tijelo. Isus teškim riječima navješćuje da će "poslati svoje anđele da pokupe sve (...) bezakonike i bace ih u peć ognjenu" (Mt 13,41-42), i da će izreći osudu: "Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni" (Mt 25,41).



1035 Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, "vječni oganj". Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.



1036 Izjave Svetoga pisma i učenje Crkve o paklu jesu poziv na odgovornost, kojom čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine. Istodobno su hitan poziv na obraćenje: "Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7,13-14): Budući da ne znamo ni dana ni časa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da, dovršivši jedini tijek našega zemaljskog života, zaslužimo s njim ući na svadbu i ubrojiti se među blagoslovljene, i da ne budemo kao zli i lijeni sluge otjerani u vječni oganj, u vanjske tmine, gdje "će biti plač i škrgut zubi".

 

1037 Bog nikoga ne predodređuje za pakao; za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja. U euharistijskom slavlju i u dnevnim molitvama vjernika Crkva zaziva milosrđe Boga, koji "neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju" (2 Pt 3,9): Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji svoje: obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas među izabrane svoje.



Ant. 1. Dosudi mi pravo, Bože; izbavi me od čovjeka prijevarna i opaka.

Dosudi mi pravo, Bože, †
i povedi parbu moju
protiv čeljadi bezbožne, *
izbavi me od čovjeka prijevarna i opaka!
Jer ti si, Bože, zaklon moj: †
zašto me odbacuješ? *
Zašto obilazim žalostan,
pritisnut dušmanima?

Pošalji svjetlost svoju i vjernost:
nek me vode, *
nek me dovedu na tvoju svetu goru,
u šatore tvoje!
I pristupit ću Božjem žrtveniku, *
Bogu, radosti svojoj.
Citrom ću slaviti tebe, *
Bože, o Bože moj!

Što si mi, dušo, klonula *
i što jecaš u meni?
U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, *
spasenje svoje, Boga svog!

Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.                       

Amen.
Ant. Dosudi mi pravo, Bože; izbavi me od čovjeka prijevarna i opaka.

 

V. Posljednji sud



1038 Posljednjem sudu prethodit će uskrsnuće svih mrtvih, "pravednika i nepravednika" (Dj 24,15). To će biti "čas kad će svi koji su u grobovima čuti glas Sina čovječjega. I izići će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude" (Iv 5,28-29). Tada će Krist "doći u slavi i svi anđeli njegovi s njime (...). I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desna, a jarce slijeva (...). I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni" (Mt 25,31. 32. 33. 46).

1039 Pred Kristom koji je Istina bit će konačno iznesena istina o stavu svakoga čovjeka prema Bogu. Posljednji sud će otkriti, do zadnjih posljedica, sve što je tko za svoga zemaljskog života dobra učinio ili propustio učiniti : Sve je zlo koje čine opaki zabilježeno - da oni to i ne znaju. U dan kad Bog neće šutjeti (Ps 50,3) (...) okrenut će se prema zlima: "Ja sam, reći će im, na zemlju postavio svoje siromahe, zbog vas. Ja sam, njihov gospodar, stolovao na nebu zdesna svojega Oca - a moji su udovi na zemlji bili gladni. Da ste dali mojim udovima, vaš bi dar bio došao sve do Glave. Kad sam postavio svoje siromahe na zemlju, učinio sam ih vašim dostavljačima, da donose vaša dobra djela u moju riznicu: vi niste ništa položili u njihove ruke, zato kod mene ništa ne posjedujete".

 

1040 Posljednji sud bit će u vrijeme slavnog povratka Kristova. Samo mu Otac zna sat i dan; samo on odlučuje o njegovu dolasku. Po svom će Sinu Isusu Kristu izreći tada konačni pravorijek o svoj povijesti. Tada ćemo upoznati posljednji smisao čitava stvorenja i svu ekonomiju spasenja; shvatit ćemo čudesne putove kojima je njegova Providnost vodila svaku stvar njezinu konačnom cilju. Posljednji će sud otkriti da Božja pravda pobjeđuje sve nepravde sto su ih Božja stvorenja počinila te da je Božja ljubav jača od smrti.



1041 Poruka Posljednjeg suda poziv je na obraćenje dok Bog još daje ljudima "vrijeme milosno, (...) vrijeme spasa" (2 Kor 6,2). Nadahnjuje i sveti strah Božji. Obvezuje na pravdu Kraljevstva Božjega. Naviješta "blaženu nadu" (Tit 2,13) povratka Krista Gospodina, koji će doći "da se proslavi u svojim svetima i da se prodiči u svima koji su vjerovali" (2 Sol 1,10).


VI. Nada novih nebesa i nove zemlje



1042 Na kraju vremenâ, Kraljevstvo Božje doći će u svoj punini. Poslije općega suda, pravednici će, proslavljeni u tijelu i duši, kraljevati zauvijek s Kristom, i sam će svemir biti obnovljen: Tada ce Crkva "biti dovršena u nebeskoj slavi, kad dođe vrijeme obnove svega, i kad se s ljudskim rodom sav svijet, koji je s čovjekom tijesno povezan i po njemu dostiže svoj cilj, u Kristu savršeno obnovi".

 

1043 Tu tajanstvenu obnovu, koja će preobraziti čovječanstvo i svijet, Sveto pismo naziva "nova nebesa i nova zemlja" (2 Pt 3,13). To će biti konačno ostvarenje Božjega nauma da se " u Kristu uglavi sve - na nebesima i na zemlji" (Ef 1,10).



1044 U tom novom svemiru, nebeskom Jeruzalemu, Bog će prebivati među ljudima. "I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti, jer - prijašnje uminu" (Otk 21,4).



1045 Za čovjeka taj će svršetak biti konačno ostvarenje jedinstva ljudskog roda, koje je Bog htio od početka stvaranja i kojemu je putujuća Crkva bila "kao sakrament". Oni koji budu sjedinjeni s Kristom tvorit će zajednicu otkupljenih, Sveti grad Božji (Otk 21,2), "Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu" (Otk 21,9). Više neće biti ozlijeđena grijesima, ljagama, sebičnošću, što ruši ili ranjava ljudsku zajednicu na zemlji. Blaženo gledanje, u kojemu će se Bog neiscrpljivo otvoriti izabranima, bit će nepresušno vrelo sreće, mira i uzajamnog zajedništva.


1046 U pogledu svemira, Objava potvrđuje duboko sudbinsko zajedništvo tvarnoga svijeta i čovjeka: "Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih (...)" u nadi da se oslobodi "robovanja i pokvarljivosti (...). Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muci se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela" (Rim 8,19-23).

 

1047 I vidljivi je svemir, dakle, određen da se preobrazi, "da i sam svijet, obnovljen u svom prvotnom stanju, bude, bez ikakve smetnje, u službi pravednicima", sudjelujući u njihovoj proslavi u Isusu Kristu uskrslome.



1048 "Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a ne znamo ni način preobrazbe svemira. Prolazi, dakako, vanjski lik ovoga svijeta, izobličen grijehom. No poučeni smo da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve zelje za mirom što se rađaju u ljudskom srcu".

1049 "Iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego dapače razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji, koje već pruža neku sliku novog svijeta. Stoga, iako treba dobro razlikovati ovozemni napredak od rasta Kristova kraljevstva, ipak je taj napredak, ukoliko može pridonijeti boljem uređenju ljudskog društva, od velike važnosti za Božje kraljevstvo".

1050 "Sve dobre plodove prirode i našega truda, koje po Gospodnjoj zapovijedi i u njegovu Duhu budemo po zemlji proširili, naći ćemo poslije opet, ali očišćene od svake ljage, osvijetljene i preobražene, kada Krist bude Ocu predao vječno i sveopće kraljevstvo". Tada će Bog biti "sve u svima" (1 Kor 15,28), u vječnom životu: Stvarni i istinski život jest Otac koji, po Sinu u Duhu Svetome, na sve kao iz izvora izlijeva nebeske darove. Po njegovoj su dobroti i nama ljudima uistinu obećana dobra vječnog života.

Ukratko

1051 Svaki čovjek, u času smrti, na posebnom sudu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu (ili kaznu) od Krista, suca živih i mrtvih.



1052 "Vjerujemo da duše svih onih koji umru u Kristovoj milosti (...) sačinjavaju narod Božji poslije smrti, koja će konačno biti uništena u dan uskrsnuća, kad će se duše ponovno sjediniti sa svojim tijelima".



1053 "Vjerujemo da mnoštvo duša, koje su sabrane oko Isusa i Marije u raju, sačinjavaju nebesku Crkvu, gdje, u vječnom blaženstvu, gledaju Boga kakavojest, i gdje su, u različitom stupnju, pridružene svetim anđelima u božanskom vladanju proslavljenog Krista, posredujući za nas i svojim bratskim zauzimanjem pomažući našoj slabosti".



1054 Oni koji umru u Božjoj milosti i prijateljstvu, a nisu posve čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, poslije smrti podnose čišćenje, da postignu svetost potrebnu da mogu ući u Božju radost.



1055 Na temelju "općinstva svetih", Crkva pokojne preporučuje Božjem milosrđu i prikazuje za njih molitve, napose svetu euharistijsku žrtvu.



1056 Po primjeru Kristovu, Crkva upozorava vjernike na "tužnu i mučnu stvarnost vječne smrti", koja se zove "pakao"

.

1057 Glavna je paklena kazna u vječnoj odvojenosti od Boga, u kojemu jedinom može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.



1058 Crkva moli da se nitko ne izgubi: "Gospodine, ne dopusti da se ikada odijelim od tebe". Ako je istina da se nitko ne može sam spasiti, jednako je istina da Bog hoće "da se svi ljudi spase (...)" (1 Tim 2,4) i da je njemu "sve moguće" (Mt 19,26).

1059 "Sveta rimska Crkva čvrsto vjeruje i ispovijeda da ce se na Sudnji dan svi ljudi sa svojim tijelima pojaviti pred Kristovim sudištem, da polože račun za svoja djela".

1060 Na kraju vremenâ, Kraljevstvo će Božje postići svoju puninu. Tada će pravednici, proslavljeni u tijelu i duši zauvijek kraljevati s Kristom, i sam će tvarni svemir biti preobražen. Bog će tada biti "sve u svima" (1 Kor 15,28), u vječnom zivotu.

"AMEN"

1061 Vjerovanje se, kao i zadnja knjiga Svetoga pisma, završava židovskom riječi Amen. Često je nalazimo na kraju molitava Novog zavjeta. A i Crkva svoje molitve zaključuješ "Amen".



1062 U hebrejskom jeziku Amen se veže uz isti korijen kao i riječ "vjerovati". Taj korijen izražava čvrstoću, pouzdanost, vjernost. Otud shvaćamo zašto riječ "Amen" može izraziti i Božju vjernost prema nama i naše povjerenje u Boga.

1063 U proroka Izaije nalazi se izraz "Bog istine", doslovno "Bog Amena", to jest Bog vjeran svojim obećanjima: "Tko se u zemlji bude blagoslivljao, neka se blagoslivlje Bogom vjernim (Bogom Amena)" (Iz 65,16). Naš Gospodin često upotrebljava izričaj "Amen", katkad udvostručeno, da naglasi pouzdanost svoga nauka i svoj ugled utemeljen na Božjoj istini.



1064 Završni "Amen" u Vjerovanju preuzima dakle i potvrđuje početni: "Ja vjerujem". Vjerovati znači reći "Amen" Božjim riječima, obećanjima, zapovijedima, znači potpuno se pouzdati u onoga koji je "Amen" beskrajne ljubavi i savršene vjernosti. Kršćanski svakodnevni život bit će "Amen" Vjerovanju naše krsne vjeroispovijesti: Neka ti Vjerovanje bude kao ogledalo. Ogledaj se u njemu: da vidiš vjeruješ li sve sto priznaješ da vjeruješ. I sa svoje vjere raduj se svaki dan.

 

1065 Sam Isus Krist jest "Amen" (Otk 3,14). On je konačni "Amen" Očeve ljubavi prema nama; on preuzima i dovršava nas "Amen" Ocu: "Doista, sva obećanja Božja u njemu su `Da!'. I stoga po njemu i nas Amen! Bogu na slavu!" (2 Kor 1,20): Po njemu, s njim i u njemu tebi, Bogu Ocu svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava, u sve vijeke vjekova.


AMEN.




Ant. U dan nevolje tražim Gospodina i ruka mi se neumorno pruža k njemu.

Hvalospjev (1 Sam 2, 1-10). Gospodin podiže ponizne

Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne; gladne napuni dobrima (Lk 1, 52-53).

Ant. 2. Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s Kristom.

Kliče srce moje u Gospodinu, *
raste snaga moja po Bogu mojemu.
Šire mi se usta na dušmane moje, *
jer se radujem pomoći tvojoj.
Nitko nije svet kao što je Gospodin †
jer nema nikog osim tebe, *
i nema hridi kao što je Bog naš.
Ne govorite mnogo hvastavih riječi, *
neka ne izlazi drskost iz usta vaših,
jer Gospodin je sveznajući Bog, *
pravo on prosuđuje djela.

Lomi se luk junacima, *
nemoćni se snagom  opasuju.
Nekoć siti sad se za kruh muče, *
nekoć gladni ne gladuju više.
Nerotkinja rađa sedam puta, *
majka brojne djece svježinu izgubi.
Gospodin daje smrt i život, *
ruši u Podzemlje i odande diže.
Gospodin čini uboga i bogata, *
obara čovjeka i uzvisuje.
Diže slabića iz prašine, *
iz bunjišta izvlači uboga,
da ih posadi s knezovima *
i da im odredi počasna mjesta.

Jer Gospodnji su stupovi zemlje, *
na njih je stavio ovaj svijet.
Korake čuva svojih vjernika, †
zlikovce stiže propast u mraku; *
svojom snagom čovjek ne stječe pobjede.
Koji se protive Gospodinu, padaju, *
Svevišnji grmi s nebesa.
Gospodin sudi međama zemlje, †
daje silu svojemu kralju, *
uzdiže snagu pomazanika svoga.

Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.                       

Amen.

Ant. Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s Kristom.

OBAVIJESTI
 
NEDJELJA MUKE GOSPODNJE
Cvjetnica nas uvodi u slavlje Velikoga tjedna, spomena Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Početak tih događaja bio je Isusov ulazak u Jeruzalem, gdje su ga obični ljudi dočekali kao svoga spasitelja, a vjerske vođe i društvene vlasti ga odbacile, odvele u smrt na križu.
Slavlje ima dva dijela:
- Blagoslov maslinovih grančica i procesija
- U crkvi ćemo slušati biblijska čitanja, Muku Gospodnju i slaviti euharistijsku službu.
 
 
U 18,00 SATI POČINJU OBREDI VELIKOG ČETVRTKA
Misa Večere Gospodnje
Veliki četvrtak u Velikom tjednu, posljednji dan korizme.
Toga dana navečer počinje Vazmeno trodnevlje (muka, smrt i uskrsnuće Kristovo).
Klanjanje pred presvetim Sakramentom do 24,00 sata.
Prinijeti kasice Caritasa nakon mise.
Jedan dar na oltar: cvijet (ruža, karanfil i dr.)
 
 
U 18,00 SATI POČINJU OBREDI VELIKOG PETKA
Obredi Velikog petka podijeljeni su u tri dijela:
Prvi dio obreda:  Služba riječi
Drugi dio obreda: Otkrivanje te potom klanjanje križu
Treći dio obreda: Sveta pričest
Služba riječi donosi nekoliko odabranih odlomaka Svetoga pisma. Evanđelje, koje se čita ili pjeva,  Muka po Ivanu. Klanjanje križu: ministranti donose prekriveni križ koji se u tri stupnja razotkriva. Kod svakog stupnja pjeva se "Evo drvo Križa..." i odgovor zajednice "Dođite, poklonimo se!". Pred oltarom slijedi klanjanje križu, vjernici dolaze pojedinačno poljubiti križ
Na Veliki petak darovi idu za Kristov grob u Svetoj Zemlji.
 
 
U 20,00 SATI POČINJU OBREDI VELIKE SUBOTE
Blagoslov ognja i paljenje Uskrsne svijeće;
Služba riječi; Blagoslov krsne vode i obnova krsnih obećanja;
Euharistijska služba; Blagoslov uskrsnog jela
 
UZ NEDJELJU DOBROG PASTIRA
Četvrta uskrsna nedjelja - u Crkvi je poznata i kao nedjelja Dobrog Pastira. Kao takva ona je tradicionalno posvećena molitvi i razmišljanju o duhovnim zvanjima.
 
 
BLAGOSLOV POLJA
 
GROBLJE MEDOVIĆI: 26. travnja - 4. USKRSNA;
TOMIĆA GROBLJE: 3. svibnja - 5. USKRSNA;
GROBLJE LEDINAC: 17. svibnja - 7. USKRSNA;
GROBLJE PODLEDINAC: 24. svibnja - DUHOVI;
GROBLJE VIŠNJICA: 4. lipnja -TIJELOVO;