Članci

S MARIJOM NA KRIŽNOM PUTU

           Kad je čovjek u velikoj nevolji, drago mu je da ga prijatelj posjeti, utješi. Koliko smo puta doživjeli zahvalu od takovih osoba. Hvala vam da ste me posjetili i tako me utješili. Hvala vam da ste odvojili vremena i posvetili ga meni koji sam osamljen, nemoćan, bolestan. Nedavno mi reče jedna starica koja živi sama:  "Znate velečasni, kad me netko posjet i sa mnom razgovara kao da zaboravim na svoju bolest, nemoć. Ne trebam ništa. Imam koliko mi je potrebno za život. Treba mi pažnja, ljubav. Treba mi  ono što se ne kupuje za novac." U vrtu Getsemanskom Isus je želio da s njima u muci sudjeluju i njegovi  učenici: "Duša mi je na smrt žalosna, ostanite ovdje i bdijte sa mnom!" (Mt 26,38). Učenici su zaspali. Bezbrižno provode noć u dubokom snu i ne sluteći što se ima dogoditi s Učiteljem. Isus se molio i krvavim znojem znojio. Nekoliko puta je našao pozaspale učenike i ukorio ih: "Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?“ (Mt 26,40). Nažalost, često Isus uzalud očekuje sućut, samilost sažaljenje zbog grijeha koji mu se nanose. On ponavlja: „čekao sam da se tko sažali nada mnom, ali ga ne bi, i da me tko utješi, ali ga ne nađoh“ (Ps 69,21).

Marija uz Isusov križ

Kad je Isus uhićen u Getsemanskom vrtu, svi su ga učenici ostavili i pobjegli. "A sve se to dogodilo da se ispuni Pismo proročko. Tada ga svi učenici ostave i pobjegnu" (Mt 26,56). Za njim su išli samo Petar i Ivan. Petar će Isusu povećati muke, jer će ga se odreći u dvoru velikog svećenika. Petar se šćućurio oko vatre misleći da ga neće prepoznati. Neka sluškinja dvora, ugledavši ga, upre u nj pogled i reče:" I ti bijaše s Nazarećaninom Isusom." On zanijeka:  "Niti znam niti razumijem što govoriš" (Mk 14,67,68). I tako tri puta bijaše Petar prepoznat kao Isusov znalac   i sva tri puta odgovor je bio: "Ne   znam čovjeka o kome govorite."             Prema tome od apostola će samo Ivan Gospodina vjerno pratiti do Kalvarije i zavrijediti da mu on s križa preda svoju majku koja je s Ivanom stala uz križ: "Uz križ Isusov stajale su majka njegova, zatim sestra njegove majke Marija Kleofina i Marija Magdalena..." "Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" I od toga časa uze je učenik k sebi. (Iv 19, 25,27) Izgleda nam čudno zašto Isus svoju majku zove "ženo." Zašto je nije oslovio; kao što bi svaki sin izrekao "majko, evo ti sina!“ Posve je razumljivo i shvatljivo zašto Isus tako oslovljava svoju majku? Njegova majka nije samo njegova nego svih onih koji će povjerovati u Isusa. Dakle, Marija je i naše majka.

Najteža, najveća je bol za majku gledati muke, trpljenje ljubljenoga sina. Veliki broj majki ne mogu gledati niti izdržati, pa se same sklone kako ne bi vidjele kako njezino dijete pati. Primjerice, poznata nam je iz Starog zavjeta majka Hagara nakon što nije imala dati djetetu vode, ostavivši ga pod jednim grmom. Govorila je u sebi: "Neću da vidim kako dijete umire. Sjedeći tako udari u jecanje" (Pos. 21,16). Nije takva Marija. Ona je uvijek bila vjerna pratiteljica svoga sina. Kroz 30 godina Isusova skromnog života živjela je s njim kao sa sinom u najužoj obiteljskoj zajednici. Njegovo javno djelovanje pratila je moli­tvom i žrtvom, dok su druge žene išle za njim. A sada kad Isus trpi, opet je uz njega. Ona ga prati na Križnom putu. Ona će ostati s njim do njegove smrti i ukopa.

Evanđelje ne spominje, pa ne znamo koliko se Blažena Djevica Marija u onoj svjetini, koja je Isusa okruživala, mogla približiti Isusu na putu prema Kalvariji. Ali možemo sa sigurnošću pretpostaviti da je to učinila koliko je više mogla. Tko zna kliko puta su im se pogledi susreli, i možda  su koju riječ izmijenili. Sve to nije toliko važno znati. Više nego pogledima i riječima, bila je Marija blizu svome sinu svojim majčinskim srcem. Njezino djevičansko majčinsko srce najuže je sjedinjeno s Isusovim srcem. Za vrijeme Isusove muke ta dva srca su osjećala neopisivu zajedničku bol. Na putu prema Kalvariji Marija vidi kako je njezin Sin ostavljen na milost i nemilost od njegovih učenika. Nema ni onih kojima je pomogao, liječio, ozdravljao. Ona gleda i doživljava veliku bol kako je njezin Sin odbačen od vlastitog naroda, od krvnika izudaran, popljuvan, izvrgavan ruglu, gleda kako ga nemilo guraju, psuju, vuku i mnogo drugo što se ne može niti izreći ili zabilježiti. A on blago, potpuno miran s križem na ramenima, s trnovom krunom na glavi ide na mjesto gdje mu valja umrijeti i to najsramotnijom smrću, smrću na križu. Sve je to bol. Sve je to Marija gledala i neizmjerno trpjela. Ali ona u silnoj borbi ne očajava, ne jadikuje niti zaustavlja Isusa na putu, ne traži ni od koga da Isusa ne muče, da ga oslobode. Ona ne moli nebeskog Oca da rastjera mučitelje, da joj poštede sina. Ona, napro­tiv, svojom nazočnošću, svojim majčinskim pogledom potiče sina da izdrži, da ustraje do kraja. Ona samo sa sinom rado trpi za spas čovječanstva. Njezina volja je sjedinjena s voljom sina. Ona s njim u tišini ponavlja „Oče, budi volja tvoja“!

Isusov susret s Majkom na križnom putu bio je kratak, ali veoma važan, bolan, patnički. Pogled na majku Isusa je oduševio. Isus sada vidi da nije posve sam. Ali taj susret s majkom mu je još veću bol donio. U tom susretu bila je velika radost, utjeha, ali i muka na Križnom putu. Zajednička radost je dvostruka radost, zajednička bol je dvostruka bol.

don Jozo Ančić, župnik

KRIŽNI PUT – PREMA EVANĐEOSKIM IZVJEŠTAJIMA

I postaja

POSLJEDNJA VEČERA

Iz svetog evanđelja:

Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: “Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.” I uze čašu, zahvali i reče: “Uzmite je i razdijelite među sobom. Jer kažem vam, ne, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe.” I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.” Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.”

A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu. Zaista, kažem vam jedan će me od vas izdati. Silno ožalošćeni, stanu mu učenici jedan za drugim govoriti: “Da nisam ja, Gospodine?” On odgovori: “Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.” A Juda, izdajnik, prihvati i reče: “Da nisam ja, učitelju?” Reče mu: “Ti kaza.”

A Šimunu Petru reče: “Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.” Petar mu reče: “Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt.” A Isus će mu: “Kažem ti, Petre, neće se danas oglasiti pijetao dok triput ne zatajiš da me poznaš.” I reče: “Kad sam vas poslao bez kese i bez torbe i bez sandala, je li vam što nedostajalo?” Oni odgovore: “Ništa.” Nato će im: “No sada tko ima kesu, neka je uzme! Isto tako i torbu! A koji nema, neka proda svoju haljinu i neka kupi sebi mač jer kažem vam, ono što je napisano treba se ispuniti na meni: Među zlikovce bi ubrojen. Uistinu, sve što se odnosi na mene ispunja se.” Oni mu rekoše: “Gospodine, evo ovdje dva mača!” Reče im: “Dosta je!” Tada iziđe te se po običaju zaputi na Maslinsku goru.

 

II postaja

ISUS U GETSEMANSKOM VRTU

Iz svetog Evanđelja:

Otpjevavši hvalospjeve, Isus i njegovi učenici zaputiše se prema Maslinskoj gori. Tada Isus reče svojim učenicima: “Svi ćete se vi još ove noći sablazniti o mene. Ta pisano je: Udarit će pastira i stado će se razbježati. Ali kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju.’

Kad dođoše u predio zvan Getsemani reče im: “Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se.” I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: “Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!” I ode malo dalje, pade ničice moleći: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.” I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: “Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.” Opet, po drugi put, ode i pomoli se: “Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!” I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi. Tada dođe učenicima i reče im: “Samo spavajte i počivajte! Evo, približio se čas! Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke! Ustanite, hajdemo! Evo, približio se moj izdajica.” Dok je on još govorio, gle, dođe Juda, jedan od dvanaestorice, i s njime silna svjetina s mačevima i toljagama poslana od glavara svećeničkih i starješina narodnih. A izdajica im dao znak: “Koga poljubim, taj je, njega uhvatite!” I odmah pristupi Isusu i reče: “Zdravo, Učitelju!” I poljubi ga. A Isus mu reče: “Prijatelju, zašto ti ovdje!” Tada pristupe, podignu ruke na Isusa i uhvate ga. I gle, jedan od onih koji bijahu s Isusom maši se rukom, trgnu mač, udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho. Kaže mu tada Isus: “Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu. Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela? No kako bi se onda ispunila Pisma da tako mora biti?” U taj čas reče Isus svjetini: “Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama da me uhvatite? Danomice sjeđah u Hramu naučavajući i ne uhvatiste me.” A sve se to dogodilo da se ispune Pisma proročka. Tada ga svi učenici ostave i pobjegnu.

III postaja

ISUS OSUĐEN OD VELIKOG VIJEĆA

Iz svetog Evanđelja po Ivanu

Tada četa, zapovjednik i židovski sluge uhvatiše Isusa te ga svezaše. Odvedoše ga najprije Ani jer on bijaše tast Kajfe, velikoga svećenika one godine. Kajfa pak ono svjetova Židove: “Bolje da jedan čovjek umre za narod.” Za Isusom su išli Šimun Petar i drugi učenik. Taj učenik bijaše poznat s velikim svećenikom pa s Isusom uđe u dvorište velikoga svećenika. Petar osta vani kod vrata. Tada taj drugi učenik, znanac velikoga svećenika, iziđe i reče vratarici te uvede Petra. Nato će sluškinja, vratarica, Petru: “Da nisi i ti od učenika toga čovjeka?” On odvrati: “Nisam!” A stajahu ondje sluge i stražari, raspirivahu žeravicu jer bijaše studeno i grijahu se. S njima je stajao i Petar i grijao se. Veliki svećenik zapita Isusa o njegovim učenicima i o njegovu nauku. Odgovori mu Isus: “Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Oni eto znaju što sam govorio.” Na te njegove riječi jedan od nazočnih slugu pljusne Isusa govoreći: “Tako li odgovaraš velikom svećeniku?” Odgovori mu Isus: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?” Ana ga zatim posla svezana Kajfi, velikom svećeniku.

IV postaja

PRED PILATOM

Iz Evanđelja po Ivanu

Nato odvedoše Isusa od Kajfe u dvor upraviteljev. Bilo je rano jutro. I oni ne uđoše da se ne okaljaju, već da mognu blagovati pashu. Pilat tada iziđe pred njih i upita: “Kakvu tužbu iznosite protiv ovoga čovjeka?” Odgovore mu: “Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi.” Reče im nato Pilat: “Uzmite ga vi i sudite mu po svom zakonu.” Odgovoriše mu Židovi: “Nama nije dopušteno nikoga pogubiti” – da se ispuni riječ Isusova kojom je označio kakvom mu je smrću umrijeti. Nato Pilat uđe opet u dvor, pozove Isusa i upita ga: “Ti li si židovski kralj?” Isus odgovori: “Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?” Pilat odvrati: “Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?” Odgovori Isus: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.” Nato mu reče Pilat: “Ti si dakle kralj?” Isus odgovori: “Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.” Reče mu Pilat: “Što je istina?” Rekavši to, opet iziđe pred Židove i reče im: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice. A u vas je običaj da vam o Pashi nekoga pustim. Hoćete li dakle da vam pustim kralja židovskoga?” Povikaše nato opet: “Ne toga, nego Barabu!” A Baraba bijaše razbojnik.

V postaja

ISUS JE BIČEVAN I TRNJEM OKRUNJEN

Iz Evanđelja po Ivanu

Tada Pilat uze i izbičeva Isusa. A vojnici spletoše vijenac od trnja i staviše mu ga na glavu; i zaogrnuše ga grimiznim plaštem. I prilazili su mu i govorili: “Zdravo kralju židovski!” I pljuskali su ga. A Pilat ponovno iziđe i reče im: “Evo vam ga izvodim da znate: ne nalazim na njemu nikakve krivice.” Iziđe tada Isus s trnovim vijencem, u grimiznom plaštu. A Pilat im kaže: “Evo čovjeka!” I kad ga ugledaše glavari svećenički i sluge, povikaše: “Raspni, raspni!” Kaže im Pilat: “Uzmite ga vi i raspnite jer ja ne nalazim na njemu krivice.” Odgovoriše mu Židovi: “Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim.” Kad je Pilat čuo te riječi, još se više prestraši pa ponovno uđe u dvor i kaže Isusu: “Odakle si ti?” No Isus mu ne dade odgovora. Tada mu Pilat reče: “Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem?” Odgovori mu Isus: “Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi.” Od tada ga je Pilat nastojao pustiti. No Židovi vikahu: “Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko se god pravi kraljem, protivi se caru.” Čuvši te riječi, Pilat izvede Isusa i posadi na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Litostrotos – Pločnik, hebrejski Gabata – a bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure – i kaže Židovima: “Evo kralja vašega!” Oni na to povikaše: “Ukloni! Ukloni! Raspni ga!” Kaže im Pilat: “Zar kralja vašega da razapnem?” Odgovoriše glavari svećenički: “Mi nemamo kralja osim cara!” Tada im ga preda da se razapne.

VI postaja

ISUS NOSI SVOJ KRIŽ

Odvukoše dakle Isusa i natovariše mu tu tešku, strašnu poprečnu gredu na izranjena ramena. Gredu  odsječenu, otesanu tek grubo, opterećenu teškim grijesima našim. I nosio je On križ, nosio je to grozno mučilo na smrt osuđenih. Pognutih ramena, korak za korakom išao je u susret bolnoj smrti i teškoj. Ne, bunio se nije, ni proklinjao nije podižući ranjena koljena oteščala; svakim korakom sve teža i teža.

Zemlja teško diše zbog topota osude…
Dan se ogleda u križu i čeka da ga primiš na se…
Lomi Ti se korak…
Optače Te Majčin malaksali pogled…
U Šimunovu srcu susrećeš šum anđeoskih krila…
U Veroniki prepoznaješ otisak budućih naraštaja koji će Te voljeti i slijediti…
U krhotinama pada ispuštaš uzdah kakav nebo i zemlja nisu nikad čuli…
Gasiš jauk srži jeruzalemskih žena…
Ustupaš nam svoje tragove…
Dok oko Tebe i po Tebi vrvi zloba vojnika, misliš na uzbibano zrelo žito…
Otvaraju se putovi Tvojoj krvi…
Bičevi munja i iglice kiše razglašavaju da si Ocu predao duh…
I do mene dopiru drhtaji suza Tvoje Majke…
U krošnjama maslina oko Tvoga groba, lahor najavljuje uskrsnuće…

VII postaja

ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ

Sveti evanđelist Marko pripovjeda: prisiliše nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da ponese Isusov križ. Čovjek pomaže Bogu jer Bog tako hoće. Čovjek čovjeku pomaže jer je to zakon ljubavi.

Otkud ti ovdje, Šimune? Našao si se na krivom mjestu u krivo vrijeme. Piše evanđelist da si običan prolaznik, možda ne previše zainteresiran za zbivanja oko Isusa Nazarećanina. Na dan raspeća pošteno si poput tisuća drugih radio na polju za kruh svoj svakidašnji. I upade u ruke stražara koji te natjeraše na kuluk, nošenje križa osuđeniku na smrt. Da ti je itko ujutro nakon ustajanja najavio što te čeka, tko zna bi li se toga jutra vratio u grad ili bi pričekao večer da sve prođe. Bi li rekao da te se to ništa ne tiče? Želiš samo živjeti svoj život, a ne poslije svega odgovarati susjedima kako to da si se tamo našao, da možda i ti nisi njegov sljedbenik? U Pismima se ne spominje tvoje ime među onima koji su bili nazočni samom raspeću. Jesi li pobjegao što te noge nose, ili si ipak negdje blizu pričekao rasplet događaja? Taj dan sigurno nije završio bez brojnih pitanja, i ne vjerujem da si otišao mirno spavati. Tko bi mogao ostati ravnodušan u takvoj prigodi.

Sigurno si mnogo razmišljao o tomu i sljedećih dana. Isusu si olakšao breme i umanjio patnju. Čak i nedragovoljno bio si anđeo pomoćnik u nevolji. Nije bio sam. Netko je s njim barem na časak podijelio nevolju. Jesi li mu uspio išta reći? Kakvu riječ ohrabrenja? Ništa o tomu ne piše, ali ne vjerujem da si bio tek šutljivi i ravnodušni statist bez sućuti i osjećaja.

Kako su morale biti snažne ruke tvoje Šimune kad si preuzeo križ s Kristovih izranjenih leđa. Križ pun naših grijeha. Pomogao si Kristu nositi križ kad je pomoć najviše trebala. Nisi dopustio da ti ruke budu privijene uz tijelo ni da nepomično stoje dok Isusu treba pomoć.

VIII postaja

ISUS TJEŠI JERUZALEMSKE ŽENE

Iz svetog Evanđelja po Luki

Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: “Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: ‘Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.’ Tad će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima: ‘Pokrijte nas!’ Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?”

Ne znamo jesu li jeruzalemske narikače utihnule nakon Isusove opomene koju je jako teško nazvati utjehom unatoč tradicionalnom naslovu osme postaje križnoga puta. Ne znamo zašto je Isus tako reagirao, ali u svim sličnim zgodama u evanđeljima moglo je to biti samo zato što je prepoznao pogrešan motiv u postupcima ljudi oko sebe. Više nema vremena da sa ženama na miru porazgovara i pojasni im kao u slučaju govora na gori da bez pravog obraćenja nema prave budućnosti. „Ne plačite, nikakva korist od takvoga plača. Radije razmislite što ćete učiniti sa svojim životom, jer vrijeme je kratko. Ja sam svoje gotovo dovršio. Što ćete vi s križevima koji su vam pripravljeni, koje možda još ne slutite, ali koji će sigurno doći?“

Koraci su sve sporiji, daha je sve manje, ali čaša još nije ispijena do dna. „Zašto nada mnom plačete, kćeri jeruzalemske? Kad biste znale što budućnost donosi vašemu gradu, plakale biste nad sobom i svojom djecom, jer vam se bliži stravična 70. godina. Doći će Rimljani i uništiti hram i narod, ali to se neće dogoditi zbog mene kako se pribojavahu članovi Velikog vijeća.

IX postaja

ISUSA SVLAČE I RAZAPINJU NA KRIŽU

Iz Evanđelja po Ivanu

I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini. A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: “Isus Nazarećanin, kralj židovski.” Taj su natpis čitali mnogi Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki. Nato glavari svećenički rekoše Pilatu: “Nemoj pisati: ‘Kralj židovski’, nego da je on rekao: ‘Kralj sam židovski.'” Pilat odgovori: “Što napisah, napisah!” Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela – svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. Rekoše zato među sobom: “Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopane” – da se ispuni Pismo koje veli: Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku. I vojnici učiniše tako.

Javno smaknuće je spektakl. Poigravanje sa smrću ljudskog bića ima svoju koreografiju, redoslijed događanja, činove, prizore i uključenost publike. A sada vojnici naočigled svjetine skidanjem odjeće osuđenika daju jasnu poruku: ti više nisi čovjek, ti si samo nekakav slučajno živi stvor s kojim ćemo se mi sada ovdje poigrati.

I Krist visi, prikovan, u agoniji. Neće više sići s tog stupa između neba i zemlje. Rane peku na tijelu. Trnova kruna ranjava glavu. U očima pliva krv. Rane na rukama i nogama takve su kao da su probodene sijanim gvožđem. A u duši tuga, bol i beznađe. A oni koji su mu to učinili stoje uz križ. Smiju se. Izruguju se. Hule. I na Krista se jače od svake tjelesne boli svalio očaj zbog ljudske zlobe.

X postaja

RASKAJANI RAZBOJINIK

Iz evanđelja po Luki

A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih s njime pogube. I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke. Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: “Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!” Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: “Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!” A bijaše i natpis ponad njega: “Ovo je kralj židovski.” Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: “Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!” A drugi ovoga prekoravaše: “Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.” Onda reče: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” A on će mu: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!”

Bijedan neki zločinac molio je Isusa da ga se sjeti. I on u smrtnim mukama nalazi u svome srcu  mjesta za tuđe muke. U noći mrijenja brine se za jednoga lupeža, običnog, uhvaćena na djelu i kažnjena u skladu sa zakonom. Skrbi se za duše koje trebaju ući u Kraljevstvo Božje i izgovara svemoćnu riječ svoje milosti. I riječ prodire razbojniku u srce, pretvara pakleni oganj njegovih smrtnih muka u očinski plamen božanske ljubavi, koja namah  preobrazuje sve što je još u njemu djelo Nebeskog oca i sažiže sve što se kao pakosna zloća stvorenja  u životu opiralo Bogu.

XI postaja

ISUS DAJE IVANU MAJKU

Iz Evanđelja po Ivanu

Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: “Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: “Evo ti majke!” I od toga časa uze je učenik k sebi.

Na križu je majci udovici oduzet sin jedinac. U susretu s njim skupljena je sva gorčina i bol njezina života. A ona nije stajala podno križa samo kao  majka osamljene boli kojoj ubijaju sina. Ona je stajala i u naše ime. Stajala je ondje kao majka svih živih. Za nas je žrtvovala Sina. Ona je za Gospodinovu smrt u naše ime rekla „neka mi bude“. Ona je bila Crkva pod križem u borbi između Zmije i Sina Žene.

I Krist je s križa izgovorio riječi vječne oporuke: Evo ti majke!, jer je znao da ne možemo uspjeti sami, da imamo potrebu za pomoći od drugih.

XII postaja

ISUS UMIRE NA KRIŽU

Bliži se smrt. Nije to kraj tjelesnog života, koji je izbavljenje i smirenje, nego smrt koja je zadnji ponor, nezamisliva snaga razaranja i patnje. Primiče se smrt, praznina, užasna nemoć, razorna pustoš. Kad sve izmiče, sve bježi, gdje nema ničega osim napuštenosti što ujedno žeže i neizrecivo je mrtva. U toj noći duha i sjetila, u toj pustoši srca u kome je sve spaljeno,  Nazarećaninova duša je u molitvi.

O šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: “Eloi, Eloi lama sabahtani?” To znači: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Neki od nazočnih čuvši to govorahu: “Gle, Iliju zove.” A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: “Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.” A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu. I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje.  A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!”

Stravična pustoš bolom poharana srca pretvorila se u jedinstven zov Boga: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Nakon te snažne molitve bola, osame, molitve bezdane nemoći, vapaja iz krajnje tjeskobe, izgovara Krist tek dvije riječi i konačni uzdah Dovršeno je. Došao je kraj. Kraj zemaljskog života, časti, nadanja, kraj borbe i rada. Život je protekao, dovršen je. Ispijena je čaša koja Ga nije mogla mimoići. Krist je pretrpio strašnu smrt. Dovršio je otkupljenje svijeta. Smrt je pobijeđena. Grijeh je svladan.

XIII postaja

SKIDANJE S KRIŽA

Iz svetog Evanđelja po Luki

Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma – te su ga pratile kad bijaše u Galileji i posluživale mu – i mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem. A uvečer, budući da je bila Priprava, to jest predvečerje subote, dođe Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji također iščekivaše kraljevstvo Božje: odvaži se, uđe k Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Skinu ga i povi  u platno.

Žrtva je dovršena. Krist sada može sići s križa. Josip iz Arimateje koji se nije suglasio s odlukom ostalih članova Velikog vijeća glede smrtne presude Isusu skida njegovo sveto tijelo. Bio je pritajeni Isusov simpatizer, i tek sada, kad je Isus usmrćen i „neškodljiv“, javno pokazuje svoju privrženost Galilejcu. Sigurno je Josip morao mnogo toga prelomiti u sebi. I skinuo je tijelo s križa i položio ga u krilo svete Majke. Tijelo izranjeno i mrtvo.

XIV postaja

ISUSA POLAŽU U GROB

Iz Evanđelja po Mateju

Josip uze tijelo, povi ga u čisto platno i položi u svoj novi grob koji bijaše isklesao u stijeni. Dokotrlja velik kamen na grobna vrata i otiđe. A bijahu ondje Marija Magdalena i druga Marija: sjedile su nasuprot grobu. Sutradan, to jest dan nakon Priprave, sabraše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: “Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života kaza: ‘Nakon tri dana uskrsnut ću.’ Zapovjedi dakle da se grob osigura sve do trećega dana da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: ‘Uskrsnuo je od mrtvih!’ I bit će posljednja prijevara gora od prve.” Reče im Pilat: “Imate stražu! Idite i osigurajte kako znate!” Nato oni odu i osiguraju grob: zapečate kamen i postave stražu.

 

Glavari svećenički Krista su se i mrtvoga se bojali, a njegovi su prijatelji mislili da je smrću s Njim svršeno. Stavili su Ga u grob i vratili se kući u strahu od onih koji su Ga ubili. Čuli su bili da je govorio o uskrsnuću iz groba, ali to nisu shvatili ni vjerovali. Zato ih je nadvladala tuga, razočaranje i bojazan.