Članci

OBRAĆENJE POVRATAK OCU

Na župnoj katehezi za mlade pred korizmeno vrijeme pozvao sam ih na ozbiljnost, na molitvu i pokoru, na obraćenje, a to znači otkriće novoga života u Kristu. Korizmeno odricanje nije nekakvo sredstvo moralnog discipliniranja, nego hod prema Kristu, bližeg pristupa otajstvu preobraženja u Kristovu vazmu. Te im rekoh: Ovo razmišljanje „Obraćenje- povratak ocu" želi vas potaknuti na neizmjerno očevo milosrđe i naše opraštanje i prihvaćanje opraštanja. Posegoh za knjigom Novog zavjeta i dadoh je jednom od sudionika da pročita Isusovu prispodobu o „Dobrom Ocu."

„Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu. Oče daj mi dio baštine koja mi pripada. Otac im podijeli imanje. Poslije nekoliko dana mlađi sin skupi sve svoje te krene u daleku zemlju i ondje rasu svoje imanje provodeći život razvratno. Kad potroši sve, nasta ljuta glad u onoj zemlji. Tada ode u najam nekom čovjeku u onoj zemlji, a taj ga posla u polje da čuva svinje. Tada dođe k sebi i reče: Koliko najamnika u mog oca obiluju kruhom, a ja ovdje umirem od gladi. Ustat ću, poći ću ocu svome pa mu reći: Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika! Diže se i krenu svome ocu. Dok je još bio daleko opazi ga njegov otac, pade mu oko vrata i izljubi ga... tada reče otac svojim slugama: Brzo, donesite haljinu, onu najbolju i obucite ga.. Zakoljite ugojeno tele i da se veselimo jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje.. Stariji sin je bio u polju... Došao ti brat. On se razljuti i ne htjede ući. Njegov otac iziđe i poče ga moliti..."(Pročitaj Lk 15.11-32).

Dragi mladi! Oko Isusa su dvije grupe ljudi. Jedni koji ga trebaju (carinici i grešnici) i drugi koji ga kritiziraju (farizeji i pismoznanci). Ovi posljednji zamjeraju mu što se druži s carinicima i grešnicima. Dvije grupe ljudi i prispodoba o dva sina, grešniku i pravedniku. Možemo već sada zaključiti da je na kraju ovaj „pravedni," stariji sin(farizeji, pismoznanci) ostao izvan očeva doma!!!

 Napast i grijeh

Promotrimo mlađega sina. Smatrao je da će mu biti bolje izvan očeve kuće. Privlači ga prividna sloboda i samostalnost. Biti neovisan, samodostatan i to je bila osnovna napast. Izdvaja se iz očeva zajedništva, kupi svoje stvari i odlazi iz očinskog doma. To je slika grijeha,  sve to čini pod vidom nekakve slobode. Ispočetka je sve bilo dobro, lijepo, ugodno. Okružen sjajem, raznolikosti raskoši i užitaka. Ali ne za dugo. Grijeh ga je toliko zarobio, da je sve potrošio. Dok je imao novca imao je i prijatelja. Sada ostaje sam. Sjaj i čarolija brzo je nestala i pretvorila se u tugu i jad i glad. Bio je prisiljen pasti svinje i sretan ako mu je dopalo nešto od rogača što su ih jele svinje. Jedno je sigurno da je mladića pogodila izvanjska ljepota, privlačnost i zavodljivost. Od bogata čovjeka postaje svinjar. To je lice i naličje grijeha!

Obraćenje

Kod mladića se rađa nostalgija za onim što je bilo i što je upropašteno. Vratiti se natrag! Tu se zamjećuje promjena pravca kretanja. Lako je otići ali je puno teže se vratiti. Kad se odlazi nizbrdica je, kad se vraća uzbrdica je, a uspinjanje je napor. Sada dolazi k sebi, vraća se sebi i nalazi sebe u sebi. U tom unutarnjem grču on ne vidi mogućnost da bude sin, nego sluga, najamnik kod oca svoga. A i to je bolje nego biti izvan očinskog doma. Ovo ustajanje je zapravo pad na koljena. A pasti na koljena - traži se veličina duha. Tada nas nešto tjera: „Oče sagriješih!"Mladić vidi da je zalutao! No, to još nije obraćenje. To je samo dobar početak. On spoznaje da je najbolje vratiti se ocu, kako bi pokušao obnoviti svoje zajedništvo s njime. Ni to nije još obraćenje. Kliko ima ljudi koje bijeda grijeha i te kako probudi, osvijesti, uočavajući da je bolje vratiti se na početak, ali bez uzdaha za onim što je prošIo, proigrano, nema ništa drugo. Oni ostaju gdje su bili. Ne pokušavaju ništa na tome kako bi se oslobodili grešne prošlosti, ostaju na istom. S našim mladićem u priči nije tako. On donosi posve konkretnu odluku.Obraćenje je čin. „Usta i pođe svom ocu!" Usprkos svim spoznajama i dobrim odlukama, da je ostao sjediti na svom mjestu, izgubljeni sin nikada ne bih uspostavio zajedništvo s ocem. Obraćenje, hod, ono je bitno u činu u mijenjanju životne situacije. Čvrsta odluka je njegov početak, ali ga nema bez životnog hoda. Često su naše ispovijedi neplodne jer nisu nošene pravim obraćenjem. A pravog obraćenja nema bez životnog hoda.Obraćenje traži promjenu života. Izlazak iz dosadašnjeg životnog stanja. Netko može ne znam kako dugo i često odlučivati da će ostaviti drogu, alkohol, pušenje i druga zla koja čini, ako ne poduzme snažan i konkretan korak, obraćenje nije potpuno. Ono je uvijek hod. Ono je pravo ako postaje stvarno. Iz svog vlastitog života mogu vam to potvrditi. Jedne korizme dogovorio sam s jednim vjernikom alkoholičarom da u korizmi neću pušiti, a on piti alkohol. Uz prisustvo nekoliko svjedoka odluka je pala. Ni jedan od nas nije prekršio dogovor. Na dan Uskrsa moj prijatelj ušao je prije mene u župni stan i čekao me držeći u ruci punu čašu rakije i meni jednu cigaretu. Nasmijao sam se! Pozdravio ga i čestitao Uskrs. Velim mu: Moj prijatelju, kakva korist što smo se u korizmi odricali, ti od alkohola, a ja od pušenja, ako ćemo opet nastaviti. Moja je odluka pala i više nisam pušio.

Kakav je otac?

Otac se nije odrekao svoga sina, nego ga je stalno čekao. Na to nas upućuje i sama priča: „Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda! I što se dogodilo? Ne samo da ga je ugledao, nego je potrčao u susret, zagrlio ga je i izljubio. I to je bilo prije nego je sin uspio izreći svoje kajanje i molbu za oproštenje. Ne dolazi uopće pitanje da on ne bi bio sin, nego sluga. On je sin. Cjelovita rehabilitacija. „Brzo iznesite haljine najljepše i obucite ga.

Uvijek je Bog koji prvi ljubi. Otac je prvi koji se naginje. To je bit naše vjere. Otac prekida sinovljevu javnuispovijed. Ne želi ga poniziti. Ne želi da itko vidi sina odrpana i ponižena.

Obraćenje nije tužni čin, nego radost za sve. Ovom prispodobom Isus želi pokazati i očitovati oca, njegovu ljubav i praštanje. Krivo je poimanje strašiti se Boga radi svojih grijeha. Isus nam je pokazao da nije problem u ocu, nego u nama, da ne ostanemo u grijehu radi pada, nego da se pomirimo u sakramentu ispovijedi. 

Stariji sin

On ostaje van, izvan očinskog doma! Kako je to moguće?! On ne treba takvog oca koji oprašta i ponovno prihvaća. On želi oca koji kažnjava i nagrađuje. (Nikada mi ni jareta nisi zaklao..) Pitamo se: Je li moguće da čovjek koji sve izvršava ostane vani?! Moguće je! Jer ne prihvaća Boga koji oprašta i rehabilitira. On ne prihvaća takvog oca ni takvog brata. Takva je bila sudbina farizeja. Oni su savjesno izvršavali sve propise Mojsijeve zakona, išli redovito u hram, postili.., a ipak su ostali vani. Kod nebeskog Oca ima veću šansu jedan grešnik, ne znam kako velik bio, koji ga treba, koji se kaje, nego jedan umišljeni, samodostatni pravednik, koji misli da ga otac mora nagraditi.

Samo su dva životna puta: S Bogom ili bez Boga. Mlađeg sina nesretno životno iskustvo navodi na obraćenje, a starijega lažni svijet učvršćuje ga u oholosti koja je spremna ne samo suditi čovjeku, nego i Boga ispravljati. Stariji sin ne pokušava shvatiti očevu radost zbog povratka mlađeg sina. Obojici je potrebna Božja milost; mlađemu koji se kaje, a starijem jer je umišljen da je kod njega sve uredu.

don Jozo Ančić, župnik

 

KRŠĆANIN – EKSTREMIST U DRUŠTVU BEZ BOGA

Piše: Paula Tomić

Sve se oko nas polako pretvara u kaos. Riječ „kaos“ (od grčkog Χάος, Chaos) se tipično odnosi na stanje bez reda i predvidljivosti. Sve što je nekada bio red, sada postaje nered. Nered u politici, u ekonomiji, u obrazovanju, u pravdi, u domoljublju... ali ne samo u tim makrokosmosima, nego i u našim mikorosvijetovima: nered u obitelji, u odnosima, u kućama, u firmama, u školama, u samostanima, u crkvama... Uvijek se na kraju otkrivaju nekakve prljave i zakulisane igre, nekakve borbe za moć i položaj, novac i ugled... I dok sve tako pada, najgore od svega je što pada i čovjek, njegova vrijednost i njegova duša... Čini se kako Sotona odnosi pobjedu u ovoj od početaka svijeta započetoj partiji borbe za duše i vječnost.

Razlog zbog kojega svijet sve više tone u kaos je to što je sve manje Duha Svetoga u nama i oko nas. Duh Sveti je duh reda i sklada. On proniče dubine Božje i dubine čovječje. On omogućuje zajedništvo i susret. Odgovor na pitanje „A zašto ga je manje?“ možemo naći u zanimljivom tekstu svećenika M. Piotrowskog iz Poljske koji govori o masoneriji i o načinu na koji ona sustavno i izravno napada vjeru i katoličku Crkvu. On kaže da je glavni razlog taj što masonerija zna da joj je Crkva najveća prepreka koju moraju uništiti kako bi došli do ljudskih duša zaštićenih Duhom Svetim.

Marija, zaručnica Duha Svetoga odavno nas upućuje na molitvu, na sakramente, na čitanje sv. Pisma... jer zna da su to kanali po kojima se Duh Sveti izljeva na nas i zaštićuje naše duše. Bez njegovog štita, mi smo nezaštićena meta za sve moguće duhovne otrove. Jedan od najmoćnijih „duhovnih otrova“ je svakako DEMORALIZACIJA koja ima za cilj izopačivanje, iskvarivanje, blaćenje, prljanje... muškaraca, žena, mladih, djece... stvaranje jedne potpune lažne „moralne slobode“ koja uništava granice između dobra i zla. Sotonine sluge dobro znaju da demoralizacija uništava u čovjeku osjetljivost na Božju milost. Zato se preko svih sredstava javnog informiranja, kulture, obrazovanja... radi na tome da se uzdignu kultovi seksualne raskalašenosti, kult golotinje, vječne mladosti...

Evo samo jednog primjera najnovijeg globalnog posipanja duša otrovnim smećem pornografije. Već se na televiziji mogu vidjeti reklame dugoočekivanog filma, zapravo filmske adaptacije književnog hita Pedeset nijansi sive koji je okarakteriziran kao mainstream pornografija s temom ropstva (seksualnog nasilja). S prikazivanjima su tempirano započeli 12. veljače, uoči Valentinova. Mladim i zaljubljenim parovima zapravo su ponudili film koji a) potiče seksualne devijacije, b) veliča nasilje nad ženama i c) u potpunosti izopačuje značenje ljubavi. Kakvu će sliku i kakve snove o ljubavi nakon tih i takvih knjiga i filmova imati naši mladi? Sigurno ne onakvu sliku ljubavi o kojoj govori Evanđelje, Božjoj ljubavi koja prašta, daje i nikad ne prestaje. O ljubavi iz koje izvire molitva koja čini djela i žrtve.

Uvijek nam je teško pogledati istini u oči. Puno je lakše nizati površne izgovore, objašnjenja, analize... Pogledajmo oko nas... svi nešto teoretiziraju i pronalaze neke šuplje razloge za realnosti koje nas okružuju. (Nedavno jedan režiser reče kako on smatra da je razlog rastućeg problem nesolidarnosti i nesuosjećanja ljudi jednih prema drugima, strah od siromaštva i ekonomska nesigurnost??? Ma molim vas, tko je više spreman suosjećati s nevoljnikom – onaj koji nema ili onaj koji ima? U svim humanitarnim akcijama uvijek su se iskazali oni koji i sami jedva imaju... rijetko kad neki bogatuni!!!) Razlog i korijen svih stvari je samo jedan: Imaš li Božju ljubav u srcu ili je nemaš!!! – a to nitko naglas ne želi izreći. Glavni je problem što se ČOVJEKA želi odvojiti od BOGA! Čovjeka i njegov život, od začeća pa do smrti ne gledati više iz Božje perspektive.

Bez odnosa prema Bogu, lako je živjeti život bez odgovornosti, bez poštivanja drugoga, lako je biti kreator zakona koji tebi odgovaraju i sebe odrediti za centar svijeta te težiti da se svi drugi podrede upravo tebi. To je svijet prema kojem idemo! Evo jednog primjera: „Dana 18. veljače predsjednik SAD-a Barack Obama održat će globalni summit na kojemu planira okupiti vodeće ljude svijeta kako bi isplanirali načine za borbu i svojevrsni progon ekstremista. Problema tu ne bi bilo da prošle godine nije izašao službeni popis ljudi koje ta ista Vlada SAD-a smatra ekstemistima: odnosno to nisu ljudi koji bi bili okarakterizirani kao "islamski ubojice, radikali itd.", već se popis odnosi na sve građane koji drugačije promišljaju ili one koji se bore za vrijednosti koje ovaj sustav želi potkopati kao primjerice – obitelj. Na popisu su i svi oni koji žele smijeniti vladu ili se upuštaju u bilo koji oblik aktivizma te većinom kršćani i kršćanske zajednice. To je pomalo zastrašujuće jer je vrlo moguće da će nakon ovog summita krenuti lov na tzv. ekstremiste u društvu, a to smo, po njima, svi koji držimo do nekih kršćanskih vrijednosti i zakona.“

Kako bi se Vlade svijeta opravdale u ovom progonu „ekstremista“, osigurale su si medicinsko pokriće. Naime krajem 2013. izašao je novi priručnik za psihijatre koje su dužni koristiti svi psihijatri svijeta, „glasoviti" DSM-a (American Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders) koji se globalno koristi kao obavezna literatura u dijagnosticiranju mentalnih bolesti i sindroma. U tom je izdanju po prvi put opisan poremećaj koji se stručno naziva „oppositional defiant disorder" ili "poremećaj prkosne opozicije – ODD" koji u relativno nezanimljivom imenu krije opasnost po svaku slobodnu ljudsku misao, i prema kojemu su svi koji se na bilo koji način protive sustavu ili se nalaze u opoziciji vladajućih, svi oni koji propituju vlast ili sumnjaju u njezine dobre namjere od kraja 2013. proglašeni mentalno bolesnima.“ (usp. http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/143626- autor: Zrinka K.) Eto zla koje nam se polako sprema!

Protiv tog zla u sebi i u svijetu, čovjek ne može sam. Naša nas vjera uči da je čovjek ipak samo STVORENJE, potrebito i ograničeno. Nismo dostatni sami sebi, nismo neograničeni i slobodni – kakvima nas želi prikazati „Sotonin svijet“. „Sloboda čovjekova uvjetovana je njegovom ograničenošću, ali i iskustvima koja nosi u svojoj duši sa sobom i s drugim ljudima. Osnovna želja svakog čovjeka je ljubiti i biti ljubljen, imati mir i biti sretan. Međutim, upravo tu se susreće čovjek sa svojom ograničenošću i ograničenošću drugih. Čovjek ne može ljubiti kako želi, niti stoga može biti ljubljen koliko želi. Postoji duboki sloj u čovjekovoj duši u kojemu se nalazi ova nemoć ljubavi, i stoga nemoć biti ljubljen. Naše temeljno iskustvo u obitelji, posebice s roditeljima, obilježeno je ovom nemoći. Budući da su roditelji ograničeni i ne mogu ljubiti kako bi htjeli, ostaje u duši svakoga čovjeka neispunjena praznina. A praznine su svagdje opasne. Priroda ne trpi prazninu – govorili su stari Latini. Koliko god se roditelji trudili, ne mogu tako ljubiti svoje dijete da bi ono samo njihovom ljubavlju bilo usrećeno i smireno i da ne bi imalo potrebu tražiti nadoknadu u ljubavi.“ (usp. Biseri ranjena srca, str.13.)  

Najveći zadatak nas kršćana i kršćanskih roditelja jest naučiti našu djecu da smo stvorenja, a ne božanstva, da nas naša ljudska priroda ograničuje u svemu: ne možemo primati niti davati savršeno. Budući da smo djeca Božja i u sebi nosimo sliku našeg Tvorca, otisak Presvetog Trojstva, žeđamo i težimo savršenstvu koje samo naš Tvorac može ispuniti. Nitko drugi. Nikakva druga božanstva, nikakva druga ovisnost, ništa od onoga što nam nudi svijet kao izlaz iz ograničenosti... Jedini izlaz u neograničenost je LJUBAV koja nije negdje daleko. Utisnuta je u naša srca po sakramentima krštenja, krizme, euharistije... a aktivira se molitvom i vjerom.