DANI DEVETNICE
BLAGDAN SVETE TEREZIJE MALE
( Ledinac, 1. listopada 2017. god. )Napisala: Mirela KnezovićKroz devet dana molitve, sudjelovanja na misnim slavljima, slušanja riječi Božje i duhovne obnove, pripremali smo se za blagdan naše župe, blagdan Svete Terezije Male. Iz godine u godinu jedva čekamo ovo milosno vrijeme, svake godine doživljavamo novu ljepotu kroz devet dana pripreme. Uistinu je bilo prelijepo, iz večeri u večer, slušati riječ Božju i prikladne propovijedi iz usta naših ovogodišnjih propovjednika. Vratili bismo se kućama ispunjeni, punog srca i duše i sa nestrpljivim iščekivanjem idućeg dana.
Sve ovo nas je uvelo u proslavu naše svetice i zaštitnice koju smo i ove godine proslavili dostojanstveno i veličanstveno. Svečano misno slavlje predvodio je fra Stanko Mabić, duhovnik i odgojitelj novaka na Humcu u koncelebraciji sa ostalim svećenicima. U crkvi, koja je bila ispunjena mnoštvom vjernika, orila se himna našoj zaštitnici: Zdravo Ružo Isusova, Terezijo Mala Sveta...
Na početku misnog slavlja don Jozo je pozdravio sve prisutne vjernike, braću svećenike, hodočasnike, predstavnike vlasti..., a onda je fra Stanko otpočeo svečano misno slavlje. Fra Stanko je duhovnik i odgojitelj novaka na Humcu pa je možda zbog toga jako blizak načinu života naše zaštitnice. U svojoj propovijedi najprije se osvrnuo na njen život od samog početka kako bismo mogli pratiti tu nit ljubavi koja ju je vodila do Krista. Također je istaknuo kako svetu Tereziju Malu moramo promatrati kao moliteljicu, kao zaštitnicu misionara i misija te kao naučiteljicu Crkve.
Kao moliteljica, sveta Terezija Mala često se znala moliti Isusu bez ijedne izgovorene riječi. Molila je samo srcem i svojom čistom ljubavlju. U toj ljubavi gorjela je za Kristom.
Sveta Terezija Mala proglašena je zaštitnicom misionara i misija, a da nije niti jedan dan provela u misijama, ali svojim molitvama i žrtvama činila je puno za njih, možda čak i više od njih samih.
Papa Ivan Pavao II. proglasio je svetu Tereziju Malu naučiteljicom Crkve, a da nije niti jedan dan sudjelovala u nekim teološkim naukama. No unatoč tome svi možemo puno toga naučiti od nje. Sve ovo dokaz je kako se samo ljubavlju može postići puno toga. Ona je samo ljubila Krista i to joj je bilo dovoljno. Bog ne traži od nas neka prevelika djela i velike žrtve. Traži samo našu ljubav, ljubav prema Njemu i bratu čovjeku. Imajmo to uvijek na umu kad god nam je teško. Ni život svete Terezije Male nije bio nimalo lagan, ali iz ljubavi Božje sve je strpljivo podnosila. Na prvom mjestu joj je bio Isus, uz Njega joj je sve bilo lakše. Uistinu je bila velika osoba. Iako nije imala dug životni vijek, uspjela je postići veliku svetost i postati naučiteljicom cijele Crkve. Utičimo se zato uvijek ovoj svetici, jer po njenom zagovoru sigurno ćemo postići Kristovu milost.
U Ledincu na završnici Duhovne devetnice u čast sv. Male Terezije
Budući da je ledinački župnik don Jozo Ančić predvodio svetu Misu i propovijedao kod mene u Viru na svetkovinu Srca Isusova 23. lipnja 2017., a njegov Zbor župe Nebeske ruže pjevao za vrijeme te Mise, dogovoreno je da se mi njima odužimo tako što ću u jednome danu Duhovne devetnice propovijedati u Misi, a Zbor ove župe sv. Jure iz Vira će pjevati za vrijeme te Mise. Nas je zapao posljednji dan te devetnice, a to je 30. rujan kada se slavi sv. Jeronim, pa je don Jozo sukladno svecu dana i odabrao temu propovijedi koja glasi: Sveto Pismo - Riječ Božja u našem ljudskom i kršćanskom životu.
Spomenimo samo ukratko i prethodne dane devetnice. Prvoga, četvrtoga i sedmoga dana predvoditelj misnoga slavlje je bio mjesni župnik don Jozo, a pjevao je župni zbor Nebeske ruže; drugoga dana predvoditelj je bio don Ivan Perić iz dviju mostarskih župa Ilića i Cima, a pjevao je njegov zbor Dobri Pastir; trećega dana propovjednik je bio fra Stipe Biško iz Širokoga Brijega, a pjevao je zbor župe Ledinac; petoga dana predvoditelj je bio župnik iz susjedne župe Raskrižje don Stjepan Ravlić, a pjevao je zbor Ledinca; šestoga dana predvoditelj je bio župnik iz rodne don Jozine župe Kongore fra Stjepan Martinović, a pjevao je zbor Kongore, što je zapravo uzvratni pohod na don Jozino sudjelovanje sa svojim zborom Nebeske ruše u tamošnjoj duhovnoj devetnici 21. lipnja o. g. povodom proslave titulara župe Presvetoga Srca Isusova u 100. obljetnici župe Kongore; osmoga dana predvoditelj je bio župni vikar fra Milan Lončar iz Posušja, a pjevao zbor Ledinca.
Na spomendan sv. Jeronima, 30. rujna, jesenski dan je bio sunčan i topao, ugodan za putovanje u te dijelove Hercegovine koji obiliju vinogradima i duhaništima, te ljudskom radinošću i radišnošću protkanima vjerom, nadom i ljubavlju. Putovali smo u nekoliko svojih automobila nas dvadesetipetero. Meni je ovo putovanje u ove lijepe krajeve gdje niču heroji, glede broja, tko zna koje, pojedinima drugo, treće, a onim mlađima prvo putovanje od Posušja prema Grudama i u naše odredište župu sv. Male Terezije od Djeteta Isusa u Ledincu. Srdačno nas je dočekao župnik don Jozo koji se upravo vratio sa sprovoda što ga je obavio jednome svome starijem župljaninu. Rekao nam je raspored večerašnje večeri devetnice i otišao u crkvu, kao i mi s razdraganom skupinom gostoljubivih mladića i djevojaka ove župe, jer su svi Virani prvi put u njoj. Zadivili su se kad su je vidjeli izvana, a još više iznutra govoreći da je to kao katedrala. Nisu znali da je podignuta prije Drugoga svjetskog rata kada je bilo neimaštine, ali nije nedostajalo duhovne i tjelesne snage kao ni onim davnim klesarima onih ledinačkih stećaka i križeva. Poredali su se u pjevački kor i složili instrument, te su odmah otpočeli uvježbavati pjevanje. Želja im je da otpjevaju sve besprijekorno. Takva im je voditeljica Petra Galić kao i sviračica Anita Čamber, a onda i svi oni od mlađih do starijih pjevača i pjevačica. Svjesni su da pjevaju u čast Bogu, a to znači da to treba biti najbolje.
Najprije je izmoljena krunica s početkom u 18 sati, a potom je uslijedila sveta Misa. Don Jozo je na početku pozdravio sve nas, a potom je obavljen pokajnički čin što je uvjet istinskoga sudjelovanja u misnome slavlju, ovoj najvećoj i najdubljoj našoj molitvi. Početak pjevanja bio je izvrstan, a već sada mogu reći i kraj. Oduševili su se svi vjernici koji su popunili crkvu do zadnjega mjesta, kao i oni pjevači njihova zbora što su kod nas u Viru pjevali.
U svojoj propovijedi podsjetio sam ih na velike kreposti sv. Jeronima (347.-419.), te na činjenicu da je on preveo na latinski jezik u 4. st. s hebrejskoga i grčkoga Sveto Pismo, što je Božja riječ nama ljudima svih vremena, a da su nakon njega u 9. st. sveta braća Ćiril i Metodije također preveli Sveto Pismo s latinskoga, zacijelo gledajući i u grčki i u hebrejski, na ondašnji jezik opći, koine, kojim su govorili slavenski narodi, a među njima i Hrvati koji su imali svoje pismo glagoljicu.
Gutenberg je najprvo tiskao Bibliju, jer je ona Knjiga nad knjigama, iz nje se crpi život u Bogu i za Boga, a za ljudsko dobro. Tu su i dvojica isusovaca prevoditelja Biblije u 17. i 18. st., Bartol Kašić i Matija Petar Katančić. Prijevodi što ih mi danas čitamo novijeg su datuma, ali se nastavljaju i naslanjaju na ove prethodne. Svi su oni podloga i za proučavanje hrvatskoga jezika koji je u davna vremena postao važnim jezikom zahvaljujući spomenutoj svetoj Braći koji su vjesnici novoga doba i vremena kada će se ostvariti misao iz psalama da svi puci i jezici hvale i slave Boga. To se i dogodsilo na Drugom vatikanskom saboru (1962.-1965.).
Sv. Jeronim je 15 godina čitao i razmatrao o svetopisamskim riječima, rečenicama i njihovim sadržajima, odnosno Božjim porukama nama ljudima. Isto tako i sveta Braća i svi kasniji prevoditelji Biblije na narodne jezike pomno su razmatrali svete biblijske retke i od njih hranili sebe, a potom i sve ostale vjernike koji su slušali i čitali Božju riječ. Ta činjenica i nas potiče da čitamo i razmatramo tu svetu riječ i od nje živimo.
Poslije mise uslijedile su agape, gozba u župnoj dvorani pri obnovljenom starom župnojm dvoru. Posluživali su jelom i pićem, te kolačima i voćem svoje goste iz Vira članovi ledinačkog župnog zbora Nebeske ruže, kao što su to učinili i oni njima kada su im bili gosti u Viru.
Tom zgodom dobili su svi članovi Zbora i po jednu najnoviju knjigu don Joze Ančića, a naša književnica Miljenka Koštro darovala je župniku don Jozi osobno svoj roman Biti Viktor i još dvije druge svoje knjige za njega i za Župnu knjižnicu. Sve što je lijepo, brzo prođe i polazak doma dođe. Vraćanje je bilo već u noći. Razmišljali smo i pripovijedali o dojmovima koji su vrlo lijepi i od kojih se stječe snaga za daljnje djelovanje u župi za sve a ponad svega za Boga.
Slavlje sv. Male Terezije poklopilo se s nedjeljom pa nisam mogao ponovno sutradan tamo putovati i sudjelovati u svečanoj svetoj Misi kojoj je predsjedao duhovnik i odgojitelj novaka na Humcu fra Stanko Mabić, a u koncelebraciji su sudjelovali okolni svećenici. Završnica slavlja bila je u znaku blagoslova ruža i duša ovih marljivih vjernika s Ledinca.
Vir, 1. listopada 2017. don Ilija Drmić
TEREZIJA IZ LISIEUXA
Pio XI., papa s dubokom pobožnošću prema sv. Tereziji iz Lisieuxa (mladoj Francuskinji koja je ubrzo nakon svoje smrti 1897. postala dragocjena u katoličkom svijetu), rekao jednom o ovoj svetici:
„To je muževna duša, veliki muškarac.“
Daleko od toga da pokušavamo umanjiti snagu koja zrači iz Terezijine prirodne ženstvenosti, također daleko od toga da se takva snaga i vrlina ne mogu naći u istinskoj ženskoj duši, no hrabrost i herojska krepost duše ove djevojke ne može se nikada svesti na nešto sentimentalno, sladunjavo, tj. na nešto što nema veze sa snagom muškarca. Mala Terezija, koja je umrla u dobi od 24 godine, skrivena u karmelićanskom samostanu, snažan je primjer kreposti čak i za najkrupnijeg muškaraca.
Terezijino duhovno učenje može se jednostavno sažeti: „Radi male stvari s velikom ljubavlju.“ Ono što je kod ove žene zanimljivo je činjenica da taj mali put počinje željom za velikim stvarima. Terezija je prepoznala snagu dobrote kao takve, snagu svetosti, želje u svojoj duši: sva se potpuno dati Bogu. Ušla je u samostan u vrlo ranoj dobi, postala je veliki svetac, svjetionik svetosti za cijeli svijet. Hrabro se odazvala pozivu našeg Spasitelja: postati savršena kao što je naš Otac nebeski. No, istodobno, ona je prepoznala svoju nemoć za postizanjem ovih stvari.
Rješenje? Apsolutno predanje Bogu: „Moj je put povjerenje i ljubav… savršenstvo se čini lako za mene. Vidim da je dovoljno osvijestiti sebi svoju ništavnost i predati se u cijelosti, kao dijete, u zagrljaj Bogu.“ Terezija je znala da joj je Bog dao te želje i da ih on nije potaknuo uzalud. Dakle, budući da je u konačnici sva nemoćna, sve ono što može učiniti je da se u svakom trenutku povjeri isključivo Bogu(put povjerenja) i ljubi ga do krajnjeg stupnja (put ljubavi), a on će ispuniti želje koje joj je dao. Vidimo kako ona u potpunosti živi poziv iz Evanđelja da postanemo poput djece, vjerujući beskrajno u Boga, našeg Oca. Ako joj je Bog dao želju, onda bi ju On trebao i ostvariti, a Terezija bi sa svoje strane samo trebala voljeti onoliko koliko može u sva Problem je u tome što se Terezijin „put povjerenja i ljubavi“ i duhovnog djetinjstva običnom čitatelju može učiniti kao pretjerano emocionalna duhovnost. Terezija može izgledati poput naivne djevojčice koja je jednostavno lebdjela kroz život bez poteškoća, iskušenja ili nedaća. Na koncu, to se čini potpuno stranim našem uobičajenom iskustvu života.
No takvo bi viđenje bilo u potpunosti pogrešno, što nam može i potvrditi knjiga „Muka Terezije iz Lisieuxa“, koju je napisao veliki poznavatelj duhovnosti Male Terezije, Guy Gaucher. Gaucher ističe da se konačna potvrda Terezijine muževne duhovnosti nalazi na kraju njezina života, dok je umirala od tuberkuloze. Bolest, koja nam je danas možda malo poznata, bila je veliko iskušenje: nakon što bakterija uđe u organizam, u plućima se počinju formirati okrugle kvržice koje pritom uništavaju plućno tkivo i krvne žile. Naposljetku se zaražena osoba uguši u vlastitoj krvi jer ne može disati s oštećenim plućima. Put bolesnika prema smrti jednako je strašan: groznica, stalno kašljanje, znojenje, iskašljavanje krvi (očevici su posvjedočili kako bi Terezija ponekad iskašljala punu čašu krvi), povraćanje hrane koja se pokušava jesti, osjećaj gušenja, otežano disanje, nesanica.
Ne bih se ugodno ponašao prema okolini da se nađem u takvim uvjetima. Sestre koje su se brinule o Tereziji, međutim, prepričavale su kako je ona ostajala mirna, nasmiješena, pokazivala pristojnost, pa čak se i šalila s njima. Jednom je sestra koja je pazila na nju sjedeći uz njezin krevet, zaspala nakon što je dala svetici čašu vode. Umjesto da joj nakon što je popila vodu vrati čašu, Terezija je odlučila držati ju cijelu noć kako ne bi probudila sestru. Priče poput ove govore o uzroku njezine svetosti: niz malih radnji koje otkrivaju njezinu ogromnu, herojsku ljubav i krepost pred licem intenzivne fizičke patnje – da ne spominjemo duhovne i psihološke patnje koje su je pratile.
Vidljivu je svetost Terezija pokazala u načinu svog umiranja – ova mlada žena, kojoj je bilo puno teže nego meni ili tebi, ojačala se isključivo iz povjerenja i ljubavi u Gospodina. Ona pokazuje koliko je njen „put povjerenja i ljubavi“ zapravo put svetosti koji osvaja najružnije dijelove patnje, zla, i naše iskustvo života. U svakom trenutku sebe predati Bogu, prihvaćajući sadašnju situaciju kao Njegov dar te pritom Boga ljubiti potpuno, to nije put kojim izbjegavamo patnju ili stvarni život. Bolje rečeno, patnja nas preobražava, otvara nas Bogu kako bi nas oblikovao, povećava našu sposobnost da volimo, i postajemo onakvi kakve nas Bog želi.
Čovječe, ti si pozvan na veličine! Ono što je važno jest to jednostavno htjeti, kao što je to snažno učinila Terezija, a zatim ju slijediti na putu istinskog duhovnog djetinjstva, predajući se Ocu u svakom trenutku, u nastojanju da umreš sebi i ljubiš Boga u svemu što bi ti moglo doći, uzdajući se da On – i samo On – zna gdje tvoja veličina leži. Tako će te savršeno dovesti do tvoje veličine. Tek tada možemo tvrditi, uz Malu Tereziju, da doista imamo „muževnu dušu“
DRAGI ŽUPLJANI I ŠTOVATELJI SV. TEREZIJE MALE!
Ljubav koja pomaže
Iz tisuću grla svaki dan čuje se snažni vapaj: "Pomozi nas, pogibosmo!" (Mt 8,25). Svjedoci smo ovih dana kako tisuće i tisuće napuštaju svoj dom i traže bolji život u tuđini. Iz njihovih usta čuje se vapaj, dajte nam posla i pristojnu plaću kako bi mogli normalno živjeti. Teškim srcem napuštaju svoja ognjišta, svoj dom, domovinu, ostavljajući ljepote svoga kraja, susjede i prijatelje.
Drugi opet vape nemamo ni kruha ni ruha, umiremo od gladi i žeđi! Milijuni teško bolesnih vape: „Pomozite nam! Ublažite nam boli!“
I oni koji težak boj biju, biju u tjeskobi duše opterećeni grijesima i raznim porocima: drogom, kockom, alkoholom, seksom… Traže pomoć i utjehu. I mnogi drugi ožalošćeni, osamljeni, neprihvaćeni, prezreni, koji često padaju pod teretom svoga životnog križa očajno vape: „Pomozite nam! O, Bože pomozi nam, pogibosmo!“
Gdje su duše u kojima ima milosti i dobrote?
Svakome od nas je životni zadatak pomoći i moliti za braću svoju, bližnje svoje. Koliko puta čujemo glas: „Pomozi! Pomozi!“ Ako ne želiš čuti taj glas, krik milosti, kako možeš pogledati u lice Božje i njega moliti za darove?! (Mt 25)
Neka nam ljubav sv. Terezije Male probudi srce prema bližnjemu. Ona nas čeka kako bi nam pomogla, utješila nas i ohrabrila.
Ne oklijevaj!
Puna dobrote, nježnosti i poniznosti uzet će te za ruke. Sama je rekla: „Svakoga ću uslišati koji me bude zazivao!"
U njezinoj pratnji kroči svaki dan k izvoru života i topline. Poput Terezije duboko zaroni u beskrajnu Ljubav, koja se očituje u sv. Misi i pričesti.
„Ljubav se plaća ljubavlju."
U devetnici i na sam blagdan, moramo doživjeti obraćenje moleći i kajući se za svoje grijehe i propuste. Nastojat ćemo pročistit život, sudjelujući na sv. Misi, slušajući Božju riječ kako bismo se hrabro suočili sa samim sobom i sa svijetom u kojem živimo.
Vjerom i nadom smjelo koračajmo u budućnost!
don Jozo Ančić, župnik
Don Jozo u zavičajnoj župi Srca Isusova u Kongori
Na poziv župnika župe Kongora, fra Stjepana Martinovića, naš župnik, don Jozo, uputio se sa zborom Nebeske ruže u svoju rodnu župu kako bi predvodio svetu Misu u trodnevnici na čast Srca Isusova. Mislim kako njegovoj sreći nije bilo kraja, ponovno doći u crkvu gdje je 14. srpnja 1968. god rekao svoju Mladu misu.
Tema don Jozine propovijedi bila je povezanost vjere i nade – život u povjerenju. Kako je i sam naglasio, današnji čovjek lako gubi vjeru i nadu, najprije u Boga, a zatim i u sve ostalo. Ne vjeruju kako nas Bog neizmjerno voli te kako ima puno povjerenje u svakoga od nas. Kada ne bi bilo tako, ne bi nas ni stvorio na svoju sliku i priliku.
...Da se Bog pouzdaje u mene znači da Bog zna da mogu sebe potpuno ostvariti, ući u Božansku sferu, a da ne napustim samoga sebe. Božje povjerenje u meni ne temelji se na nečim sporednim, ograničenim, što bi moglo doći na manje, nego se temelji na mojoj osobnoj dobroti i nastaje iz stvarne vrijednosti koju Bog darova mojoj osobi, jer me Bog prvi ljubio.
Pravi primjer povjerenja, kako Boga u čovjeka, tako i čovjeka u Boga, je Blažena Djevica Marija. Bog je imao toliko povjerenja u nju da joj je povjerio ulogu Majke svom Sinu Isusu. Isto tako, Marija uzvraća to povjerenje i potpuno se predaje volji Božjoj: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Tvojoj Riječi. Iz ovog vidimo kako Marija, ne samo da vjeruje Bogu, nego vjeruje u Božje povjerenje u nju. U tome i jest njena veličina. I mi bismo trebali, baš poput Blažene Djevice Marije, imati potpuno povjerenje u svoga Stvoritelja, otvoriti Mu svoja srca, radovati se Njegovoj dobroti i ljubavi te biti ponizni i dostojanstveni u svojoj vjeri.
Misno slavlje na ovoj trodnevnici, svojom pjesmom, uveličao je naš zbor Nebeske ruže. Bili su tu članovi našeg i malog i velikog zbora kao i neki župljani. Svuda okolo se osjećao mir i spokoj, tišina u crkvi odavala je nekakvo blaženstvo, a sve oči bile su usmjerene u don Jozu i njegove poticajne riječi. Dao Bog da se opet sastanemo na ovom divnom mjestu slaveći i hvaleći Boga.
Nakon svete Mise druženje je nastavljeno u vjeronaučnoj dvorani gdje ničega nije nedostajalo. Poslije okrijepe čula se i prigodna pjesma.
Mirela Knezović
Zbor Nebeske ruže na proslavi Srca Isusova u Viru
U župi sv. Jure u Viru proslavljena je svetkovina Srca Isusova u petak 23. lipnja 2017. s početkom u 11 sati. Sveto misno slavlje predvodio je župnik iz Ledinca don Jozo Ančić, a u koncelebraciji su bili, uza župnika don Iliju Drmića, i sljedeći župnici: don Slaven Ćorić iz Sutine, don Joko Blažević iz Vinjana i don Ante Ivančić Bikić iz Zagorja. Ostali župnici su se ispričali što nisu bili u mogućnosti doći na ovo sveto slavlje, ali su bili u duhu prisutni sa svima ostalima. Na početku je mjesni župnik don Ilija u pozdravu rekao ove riječi: “Kada je papa Benedikt XV. proglasio svetom Margaretu Alacoque3. svibnja 1920., otada je krenulo još jače i žarče štovanje Srca Isusova u župi sv. Jure u Viru. To je bilo vrijeme župnika don Ante Bakule (župnik: 1910.-1936.). On je nabavio i kip Srca Isusova pred kojim se jednom zgodom nakon vjenčanja i fotografirao, što je dokument koji svjedoči ovu povijesnu činjenicu. Don Ante je tjedan dana mučen u Ljubinju 1942. god. i izdržao je sve te neopisive muke, što možemo zahvaliti i njegovoj ljubavi prema Presvetome Srcu.“ Nakon tih riječi kojima se otkriva djelić povijesti ove župe, uslijedili su pozdravi svih nazočnih vjernika iz župe i okolnih župa, zatim svih prisutnih svećenika na čelu s don Jozom Ančićem, koji je predvodio ovo misno slavlje s procesijom a župni zbor njegove župe Nebeske ruže pjevao je za vrijeme ove Mise. I sve članove ovoga Zbora pozdravio je izrazivši im dobrodošlicu u ovo župu, a inače njih ugošćuju pjevači Župnog zbora župe Vir, a uzvrat će biti 30. rujna 2017. u Ledincu za vrijeme završnoga dana duhovne devetnice u čast zaštitnici župe sv. Maloj Tereziji.
Nakon procesije, u kojoj je pjevao Litanije Srca Isusova don Joko, uslijedila je sveta Misa u kojoj je don Jozo održao prigodnu propovijed. Osnovna misao bila mu je Božja ljubav iskazana u Isusu Kristu svima nama hodočasnicima ovim svijetom. Simbol te ljubavi jest Srce Isusovo. Iz toga velikoga Srca proizlazi silna ljubav prema svim ljudima i svim vjernicima. Nitko iz te ljubavi nije isključen. Svi na nju imaju pravo, pa čak najviše oni koji je odbijaju, jer to Kristovo Srce želi uliti svoj mir i svoju neizmjernost te ljubavi u svakoga čovjeka, te da sav svijet kliče hvale i slave u čast svome Bogu.
Za vrijeme Mise ministrirali su ovogodišnji prvopričesnici, a riječ Božju i molitve vjernika čitali su ovogodišni krizmanici, koji su nosili kip Srca Isusova i župne zastave. Pričesti je bilo više u ovome slavlju, što je znakom duhovne priprave vjernika kroz trodnevnicu.
Na kraju ove svete Mise uslijedile su zahvale mjesnoga župnika, koji je bio radostan što ga je pohodio ovaj ledinački župnik i ova skupina pjevača iz župe u kojoj je bivao više puta u ulozi propovjednika i na druge načine. Rekao je ove riječi: “Hvala dragom Bogu na ovome slavlju, svima vama, vjernici, na sudjelovanju i don Jozo na prigodnoj propovijedi. On je u slobodno vrijeme zaokupljen pisanjem za razne listove, časopise i izvrsni Portal župe sa svojim suradnicima, te tiskanjem župnoga lista Živimo zajedno kao i više knjiga, od kojih spominjem ove: Kroz iglene uši (1985.), Duvanjska biskupija i duvanjski sabor (1990.), Slast blagdanskog kruha (1998.), Čvrsti temelji braka i obitelji (2013.) i Na putu k Bogu (2016.). Također je jedan od autora monografije rodne župe Kongora, što ju je priredio dr. fra Robert Jolić, koji je upravo ove godine 2017. god. u prigodi 100. obljetnice uspostave te župe napisao novu knjigu o Kongori s naslovom Sto godina župe Kongore. Usput samo spominjemo da je u drugom danu duhovne trodnevnice i zavičajnoj župi Srca Isusova u Kongori Misu predvodio mještanin don Jozo Ančić, a pjevao je njegov zbor iz Ledinca.“ Don Ilija je dodao i to da je don Jozo bio župnik u njegovoj rodnoj župi Grabovici od 1981. do 1988. god., baš u vrijeme njegove Mlade Mise 1982. god. Pomogao mu je mnogo u svakom pogledu i na tome mu iskreno zahvalio ovom prigodom, kao i svima ostalima koji su mu tom zgodom pomogli, a bilo ih je više. Ledinačkom Župnom zboru također je izrekao zahvalu, kao i svima ostalima, napose članovima Župnoga zbora iz Vira, koji su sudionici ove proslave, te zahvale svima koji su bilo čime doprinijeli na duhovnoj i svakoj drugoj razini za uspjeh ove proslave Srca Isusova. Dodao je i to da ubuduće kani skupa s članovima i Zbora mladih ostvariti ovakvu vrstu duhovnoga angažmana, te nastaviti ovu duhovnu razmjenu koja će uroditi još boljim djelovanjem svih članova obaju zborova u župi.
Nakon svete Mise uslijedio je drugi dio slavlje, koji nazivamo, u duhu kršćanske tradicije, agape, a suudionici su bili svećenici i 40-ak pjevača pjevačkoga župnog zbora Nebeske ruže. U crkvi se zbila okrjepa duše, a ovdje u župnome dvoru okrjepa tijela. Samo da se kratko prisjetimo riječi današnjeg propovjednika don Joze, koji je rekao da je čovjek osoba koja se sastoji od tijela i duha, duše. Ako bi pstojalo samo tijelo, onda je to leš, tvar, a ako bi bila samo riječ o duši bez tijela, onda bi to bila utvara. Osoba je uvijek, i u ovome i onome svijetu, s tijelom i dušom, ovdje duh i duša s tvarnim tijelom, a poslije smrti i uskrsnuća duh i duša s preobraženim tijelom. Da bi se u konačnici dogodila upravo ova preobrazba, potrebno je slavlje svih svetkovina i blagdana, među kojima je i Presveto Srce Isusovo, čija se poruka usijeca duboko u svako naše srce i pokreće nas iznutra na život u Bogu i za dobro jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve.
Vir, 23. lipnja 2017.
PRESVETO SRVE ISUSOVO
(Vir, 23. lipnja 2017. god.)
Svetkovinu Presvetog Srca Isusova proslavili smo u župi Vir, gdje je naš župnik, don Jozo, predvodio svečano misno slavlje u koncelebraciji sa još nekoliko svećenika.
Na početku je mjesni župnik, don Ilija Drmić, pozdravio sve prisutne vjernike, braću svećenike te zbor Nebeske ruže koji je pjevao na ovoj svetoj Misi. Zatim je uslijedila svečana procesija u kojoj su se pjevale Litanije Srca Isusova. Nakon procesije, započelo je svečano misno slavlje.
Don Jozina propovijed bila je u znaku SRCA. Misao vodilja bila mu je Božja ljubav koja je prema nama ljudima iskazana u Srcu Isusa Krista: Svetkovina Presvetog Srca Isusova stavlja nam pred oči Božansku ljubav koja je početak i izvor otajstva spasenja. Ta ljubav nadilazi svaku spoznaju, ljubav kojom Svemogući ljubi sve ljude, ne samo dobre i pravedne, nego i grešne i nepravedne. Ta Božanska dobrota i ta neizmjerna ljubav, očitovala se u Kristu, ljubav koja je Isusa navela da se žrtvuje za naše spasenje. Ova svetkovina potiče nas da podrobnije razmislimo o čovjeku kao plodu stvarateljske Božanske ljubavi.
Srce Isusovo označava beskrajnu Božju ljubav prema nama. Iz te ljubavi nitko nije isključen, u tom srcu ima ljubavi za svakoga. Na nam je samo hoćemo li je prihvatiti ili ne. Ako je prihvatimo, ušli smo u Božje milosrđe, a ako ne, onda odbacujemo Boga.
U Litanijama Srca Isusova govori se kako je to Srce puno dobrote, ljubavi i beskrajnog milosrđa. Pa kako onda naše ljudsko srce ponekad može biti tako tvrdo i nemilosrdno prema bratu čovjeku? Kako može nekoga mrziti i odbaciti? Kako može biti uzdignuti i oholo? Blago onom čovjeku koji svoje srce usmjerava prema Srcu Isusovu, koji ljubi brata čovjeka i otvara svoje srce svima kojima je to potrebno. Živimo svi po Srcu Isusovu i utecimo se Njegovoj ljubavi. Neka nam On bude štit i oslonac jer je i sam rekao: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti. Uzmite moj jaram na sebe i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. I naći ćete spokoj svojim dušama (Mt11, 28-30). I sveti Pavao je rekao: Po Srcu Isusovu ono sam što jesam. Slijedimo i mi ove riječi svetoga Pavla i živimo po Srcu Isusovu.
Na kraju svete Mise don Ilija se zahvalio don Jozi na prigodnoj propovijedi kao i našem zboru koji je uveličao ovu svetkovinu. Nakon okrijepe duše uslijedila je okrjepa tijela u župnom dvoru, a daljnje druženje je nastavljeno uz pjesmu i razgovor.
Mirela Knezović
FILIPOVA PRVA PRIČEST
U nedjelju 14. svibnja 2017., na isti dan kad je 10 malih prvopričesnika u našoj župi primilo u svoja srca po prvi puta Tijelo Kristovo, i naš župljanin Filip Tomić (dječak s poremećajem iz autističnog spektra) u župnoj crkvi Krista Kralja u Čitluku na susretu i Misi Zajednice Vjera i svjetlo primio je svoju Prvu svetu pričest. U jednostavnoj liturgiji prepunoj simbola prikazali smo čisto Filipovo srce Isusu, zamolili Boga da ga čuva u čistoj vodi vjere da može biti njegova mala, slobodna ribica... Filip nas je sve iznenadio svojom lijepom recitacijom, sva prisutna djeca svojom radošću i sudjelovanjem i svi prisutni svojim srdačnim dolaskom. Fra Goran Azinović nas je u svojoj propovijedi opet tako lijepo ohrabrio u našem roditeljstvu da prepoznamo i Bogu zahvalimo na daru ljubavi i Isusa patnika u našoj djeci s poteškoćama u razvoju.
PRVA SVETA PRIČEST(Ledinac, 14. svibnja 2017. god.)
Osvanulo je suncem okupano jutro. Predivno vrijeme za današnji predivan događaj – Prvu svetu pričest. Deset malenih anđela naše župe pristupilo je k stolu Gospodnjem kako bi po prvi put primili malog Isusa u svoja srca. Na sakramentu krštenja postali su djeca Božja, a od današnjeg dana moći će blagovati Njegovo tijelo. To su i obećali, obećali su kako će uistinu živjeti poput prave djece Božje. A kako bi u tome uspjeli, trebaju podršku svojih roditelja koji su ih i dopratili danas do oltara i stajali s njima, rame uz rame, kad su prvi put primili malu bijelu hostiju – dragog Isusa. Njihova radost uistinu je bila velika, a zajedno s njima radovala se i cijela župna zajednica.
Malo kome da i pokoja suzica nije zasjala u očima
Ovogodišnja Prva sveta pričest bila je u znaku trsa, odnosno Isusovih riječi: Ja sam trs, a vi loze. Kao što su lozi najveća nagrada njezini grozdovi, tako su i Isusu najveća nagrada Njegovi vjernici koji žive i djeluju po Njegovim zapovijedima. I don Jozo je kroz svoju propovijed naglašavao važnost ostajanja, kako ovogodišnjih prvopričesnika, tako i svih vjernika, u ljubavi Božjoj po kojoj je sve postalo i bez nje ništa ne može uroditi dobrom. Svi se nadamo kako će naši ovogodišnji prvopričesnici nastaviti živjeti s Kristom kao i do sada, a mi ćemo se, zajedno s njihovim roditeljima, moliti za njih.
Ovo su naši ovogodišnji prvopričesnici: Alpeza MarijaKatura GabrielaLeko MarkoPalac MihaelUdovičić NikoVukoja AnicaVukoja GabrijelaVukoja Ivan Vukoja JureZadro Valentina
VELIKI SVETI TJEDAN
USKRS – A u prvi dan tjedna dođe Marija Magdalena rano na grob, dok je još bila tama, i vidje da je kamen odvaljen od groba. Onda otrča i dođe k Šimunu Petru i k drugom učeniku koga je Isus ljubio, i reče im: „Uzeše Gospodina iz groba, i ne znamo gdje ga položiše.“( Iv 20,2 ).
Osvanulo je uskrsno jutro, jutro pobjede, slavlja i radosti. Radujte se svi vjernici, jer je uskrsnuo naš Gospodin uistinu. Neka vaša srca ispuni ljepota života, jer Pobjednik naš slavlje nad paklom slavi. Radujmo se svi i kličimo Gospodinu. Pjevajmo mu pjesme zahvalne, jer nas je oslobodio od grijeha. Žrtvovao je samog sebe kako bismo mi mogli živjeti. Neka u našim srcima i mislima uvijek bude slika uskrslog Krista, kao podsjetnik što je sve morao podnijeti radi nas. Nemojmo Mu tu veliku žrtvu uzvratiti psovkama i pogrđivanjem, nego molitvom i pjesmom, jer samo prevelika ljubav može takvo nešto učiniti. Samo ljubav s križa može pobijediti svako zlo, a mi Mu na toj ljubavi zahvalimo svojim iskrenim molitvama.
SRETAN USKRS!
USKRSNA ČESTITKA!
„Ovo je dan vjere u besmrtnost."
Uskrs je naš najstariji i najveći blagdan. Radujemo se spomen-danu Uskrsa, a naša vjera u Uskrs biva uvijek življa, dublja i jača.
Umrijeti pa uskrsnuti, mogao je samo Isus Krist jer je, ne samo čovjek nego i Bog. Njegovo Uskrsnuće je poziv i garancija našega uskrsnuća na Život. Uskrsli jača našu nadu, stalno ostaje s nama u Crkvi, u našoj zajednici, u tebi, u meni. Čemu strah! „Ne bojte se!" Svi oni koji su povjerovali uskrslom Gospodinu počeli su na ovoj zemlji živjeti za vječni, bolji i sigurniji život, koji ne može nitko ugroziti, zagorčati ili oduzeti. Za taj život, za sve nas, Isus je umro i uskrsnuo. Zato čujmo kako nas Krist poziva, kao i prve učenike, da ne gledamo samo u prazan Grob, tamo gdje je ostalo nekoliko povoja i krpa, nego da iziđemo svaki iz svoga groba, gledamo preko groba, iz mraka, straha, i bojazni, te da krenemo prema Suncu koje je Isus Krist svojim uskrsnućem donio svakome od nas. „Pođite u Galileju..." - reče Gospodin prvim učenicima - „Tamo ćete me vidjeti."
Danas Isus kaže svakome od nas: „Pođi izvan sebe, izađi iz svog malog ja, ne klanjaj se svojim zarađenim stvarima, ni novcu, pogledaj i prepoznaj u ljudima moje prijatelje, braću, sestre… Pogledaj prema svojoj Galileji, prema svojoj budućnosti. Tu te čeka tvoj Osloboditelj i prijatelj, uskrsli Krist, tvoj Gospodin i Bog.“
Naša župna zajednica dobro će poslušati što nam poručuje uskrsli Isus:
„Ne bojte se ja sam s vama. Dođite sve obitelji čovječanstva!Ja sam oproštenje vaše, ja sam Vazam spasenja.Ja sam život vaš, svjetlost vaša, nada vaša.Ja sam spasenje vaše, ja sam Kralj vaš.Ja vas vodim u nebeske visine.Ja ću vam pokazati Oca koji je odvjeka.Ja ću vas uskrisiti svojom desnicom."Dragi župljani, napustimo svaku nesigurnost i beznađe i krenimo i ovog Uskrsa u budućnost, u život koji Gospodin daje u izobilju! Ne gubimo životnu nadu. Krist je s nama po našoj vjeri na putu do Obećane zemlje, do sjedinjenja s Ocem nebeskim, do našeg Uskrsa. Na putu do postignuća konačnog cilja neka nam Krist bude naš suputnik i supatnik.
S ovim mislima, s vjerom u Život i radosnom nadom u Uskrs, svim dragim župljanima sretan i radostan Uskrs.
Vaš župnik, don Jozo Ančić
USKRS U TVOM ŽIVOTU
Uskrsnuće nije povratak iz smrti u život. Lazar, brat Marije i Marte, Isusov prijatelj, zatim sin jedinac iz Naina i Jairova kći povratili su se iz smrti. Krist nije. Između ovo troje ljudi i Isusa postoji bitna razlika. Sve nas to dovodi do pravog shvaćanja o naravi uskrsnuća. Pa onda, što bi bilo uskrsnuće?
Uskrsnuće nije povratak iz smrti, nego prodor kroz smrt u život, u kojem smrt nema više nikakve moći. Znamo da nad Kristom koji je uskrsnuo, smrt više nije imala nikakvu snagu niti gospodstvo. To je temeljna razlika između Lazara, ostalih ljudi i Krista. Oni su se vratili u život, ali su morali još jednom umrijeti. Krist se nije vratio u ovozemaljski život nego je prošao kroz smrt u novi život. Isusu ne predstoji nikakva smrt. Tako možemo definirati uskrsnuće. To je život nad kojim smrt nema nikakve moći. Kod ovog izričemo točnu istinu, ali ipak ne znamo što kažemo. Riječima izričemo otajstvo. I ako ga tako izričemo ono ostaje otajstvo (tajna). Život bez smrti nadilazi naše znanje. Svi ljudi na zemlji, bili oni pismeni ili nepismeni, znaju da život završava smrću. To za Isusa više ne vrijedi. Mi imamo iskustvo i znamo da je život mješavina života i smrti. Što je život u sebi mi to ne znamo. Ono što mi nazivamo život to nije stvarni život. Bio mlad ili star u konačnici smrt će pobijediti život. Ona će razoriti tijelo i s njim i život. U svakom životu smrt je prisutna. Krist živi život nad kojim smrt više nema nikakve moći. To je taj stvarni život koji izmiče našem poimanju.
Vjera prvih kršćana
Prva Crkva je navještavala vjeru formulom od dvije riječi: „Kyrios Jesu“ – što znači: „Isus je Gospodin“. Za prve kršćane ova ispovijest je značila: "Isus je gospodar moga života!" To će reći da je Isus gospodar nad svime na ovom svijetu. Tu nema nikakvog ograničenja. Isus nadilazi svu moć, pa i najveću moć: smrt. "Neprijatelj koji će posljednji biti uništen jest smrt, jer sve je podložio pod Njegove noge" (1Kor 15, 26,27). Isus je gospodar jer je ustao od mrtvih. Sv. Pavao kaže: "Ako ustima priznaješ Isusa Gospodinom i srcem svojim vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen." (Rim 10,9).
Otajstvo uskrsnuća je središte naše vjere. Ako Krist nije uskrsnuo onda naša vjera pada. Od nje, ama baš ništa ne ostaje. Evanđelje bismo trebali čitati i razmišljati pod vidom uskrsnuća, jer je ono tako i napisano. Svaka rečenica evanđelja odiše svjetlom uskrsnuća. Ako izuzmemo uskrsnuće iz evanđelja ne ostaje više ništa poput tijela kojeg je napustila duša. A znamo da je tijelo bez duše leš, a duša bez tijela utvara.
VELIKA SUBOTA – je dan tišine i molitve. Na početku obreda blagoslivlja se vatra izvan crkve te se od te vatre pali uskrsna svijeća koja simbolizira uskrslog Isusa Krista. Crkva je u mraku, a onda vjernici pale svoje svijeće od uskrsne svijeće. Nakon toga pale se svjetla te slijedi svečani hvalospjev uskrsnoj svijeći. Slijede čitanja, a nakon toga svećenik zapjeva Slavu, zazvone sva zvona te započinje sveta Misa u kojoj slavimo pobjedu života nad smrću, pobjedu dobra nad zlom, slavimo uskrsnuće Gospodinovo.
USKRSNA SVIJEĆA
Krist se pojavljuje u obliku uskrsne svijeće koja će rasvijetliti tamu crkve poput Krista u uskrsnoj noći. Urešena je s pet zrna. U sredini je među nama, poput Krista među apostolima.
Ostanimo s Isusom sjedinjeni vjerom i nadom. Ostanimo s Isusom sjedinjeni u zajednici njegovih vjernika. Ostanimo s njim u radosti i žalosti. Kad nas slave i kad nas grde. Ostanimo u Isusu kad nas vole i kad nas lažu, u zdravlju i bolesti, u obilju i siromaštvu, u životu i u smrti. S njim ćemo živjeti ovdje i u vječnosti, slaveći njegovu i našu pobjedu. Pjevajmo pjesmu uskrsne pobjede: Aleluja!
USKRSNO BDIJENJE
Grdno su se prevarili Kristovi protivnici.Htjeli su njegove ruke prikovati na križ da ne mogne nikoga više blagoslivljati.Krist je uskrsnuo, od tada njegove prikovane ruke dijele oproštenje.Htjeli su prikovati njegove noge. I danas on obilazi cijelim svijetom. Iako ga žele što više iz svijeta ukloniti, ipak njega sve više u svijetu ima.Htjeli su protivnici ušutkati njegova usta, probosti njegovo srce.Htjeli su da u grobnoj tami nestane.Grobnu tamu on je pretvorio u uskrsno svjetlo.Grobnu smrt on je pretvorio u kolijevku Božje djece.Križ pretvorio u izvor utjehe.Svoj poraz pretvorio u pobjedu.Ali mi se nismo prevarili. I mi smo uskrsnuli s njim.Radujmo se!U uskrsnoj noći Krist je pobijedio smrt. Njegove su rane zasjale sjajem uskrsne svjetlosti. Zato noćas oltar nanovo prima njegovu krv pred Božjim prijestoljem.U uskrsnoj noći Krist je otvorio grob i pretvorio ga u izvor slave i pobjede.
VELIKI PETAK
Veliki petak ne može se slaviti bez suosjećanja i bez pitanja: „Što je Isus učinio i pretrpio za mene?“
Upravo sam danas došao ovdje k njemu, podno križa, da budem s njim, da budem ondje gdje je on bio za mene, podno križa. Najbolje u crkvi možemo doživjeti što je Isus pretrpio za nas i koliko nas Bog ljubi u svome sinu. Tu se doživljava Bog za nas.
Možemo postaviti jedno drugo pitanje: „Kako se moglo dogoditi da oni koji vjeruju u Isusovu ljubav psuju i blate tu ljubav?“ To bi se moglo okarakterizirati kao naš nemar i neprihvaćanje Isusove ljubavi s križa. Božja se ljubav pretače iz Isusova probodenog boka u nas, a mi vraćamo pogrdama i psovkama. Radije vrijeđamo Božju ljubav nego đavla. I kad hoćemo da nekome pokažemo zube umjesto da okrivljujemo krivca mi okrivljujemo Boga. Kakav je to besmisao? Slušaju nas odrasle, pa psuju i djeca.
Ovo je čas da se ispitamo zašto vrijeđamo najveću ljubav. Zamisli osobu koju voliš, a ti je grdiš. Zar ne čujemo glas koji odjekuje evo već 2000 godina: „Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni.“ Odgovorimo već večeras. Hoćemo li biti Juda ili Petar, hoćemo li biti onaj lijevi ili onaj desni razbojnik?
Braćo moja draga! Mogu propasti sve sigurnosti, može se slomiti svako uvjerenje, ali ostaje jedna i jedina sigurnost, a to je sigurnost patnje. Samo bol pripada nama. Nema Krista bez križa. Izbjegavati križ znači izbjegavati Krista.
Na Kalvariji su tri križa. Jedan oholosti, drugi pokajanja, treći, u sredini, križ ljubavi. Križ je sastavljen od dvije grede. Uspravna greda znači: svjetlo, život, radost, Božju volju. Bog hoće tom vertikalom da pokaže put u nebo. Druga greda dolazi na prvu kao negacija, a to znači smrt. I cvijet kad vene i čovjek kad umire spušta se u horizontalu. I dok budemo ljubili križ razmišljajmo pokajnički. Moj Isuse koliko sam te puta razapeo: psovkom, mržnjom, nepravdom, ohološću, osudom drugoga, a ti si nijemo šutio i čekao me da dođem. I evo me sada. Želim da moj poljubac bude poljubac ljubavi, a ne izdajnički poput Judina. Oprostio si onom razbojniku s križa oprosti i meni.
Naša crkva bila je ispunjena mnoštvom vjernika. To nam dovoljno govori kako smo istinski odlučili promišljati Isusovu muku i smrt. Odlučili smo Mu predati sve svoje muke, brige i probleme. Uvidjeli smo kako nismo sami, kako svi imamo neki životni križ. Netko nosi lakši, netko teži križ, no svi ga imamo. Na nama je samo hoćemo li taj svoj križ sjediniti s Kristovim kako bi nam bilo lakše.
VELIKI ČETVRTAK
Pashu, ako je shvatimo u sklopu oslobađanja iz Egipta, označava tročlani proces: 1) izlazak iz Egipta, 2) prolazak kroz Crveno more i 3) ulazak u Obećanu zemlju. Izići, proći i uči. Isusov put križa, Veliki petak i Uskrs. Takav je put svakog vjernika označen kao proces. Iz grijeha u život s Bogom, a kroz sramotu u slavu, kroz poraz k pobjedi, kroz smrt u život. Crkva je na putu prema konačnoj domovini.
Euharistija je hrana i snaga
Kad je Bog htio dati dokaz svoje svemoći stvorio je svijet. Kad je htio dati dokaz svoga milosrđa, poslao je Sina svoga koji se utjelovio. Dokaz njegove ljubavi je Presveti Oltarski sakrament.
Veliki četvrtak - veliki oproštaj, rastanak je uvijek dio umiranja. Crkva na Veliki četvrtak slavi jedan posebni rastanak, koji nije bio samo dio umiranja, nego je vodio u potpuno umiranje. Dragovoljno prihvaća nametnutu osudu. Dok se Juda spremao da preda Učitelja za šaku novaca, dotle se Isus sam predao za one koje je do kraja ljubio. U toj ljubavi on razmišlja kako trajno ostati među ljudima koji ga žele ukloniti iz svoje sredine. Umjesto da traži osvetu, Isus nebeskom Ocu prinosi žrtvu vlastitog života. Novi Mojsije donosi novu hranu koja nadmašuje manu u pustinji.
Na Misi posvete ulja posvećuje se ulje, večeras kruh i vino, na uskrsno bdijenje voda. Nekoć je Bog općim potopom ugušio ljudski grijeh u vodama svoje srdžbe. Isus izabire drugi put. Odlučio je ljudske zloće potopiti svojom ljubavlju. Kao što sunce oblake pretvara u plodonosnu kišu, tako je Isus ljudsku tamu pretvorio u svjetlo otkupljenja. Uzmite i jedite, kao da hoće reći: „Uzmite me, volite me, uživajte me. Moji ste i ja sam vaš!“
Moram hrabro držati svoj kalež i imati hrabrost reći: „Ovo je moj život, život meni darovan. Taj život moram živjeti što bolje mogu. Moj je život jedinstven. Moram držati svoj kalež do kraja života. Kalež ljudske patnje, a i radosti.“
Isuse dragi, operi nas vodom svoje ljubavi, okrijepi nas kruhom svoga tijela, napoji nas svojom krvi. Onako kako si ti želio ostati među nama i mi želimo ostati uvijek s tobom!
VAZMENO TRODNEVLJE – je najznačajnije vrijeme u liturgijskoj godini. Tada kršćani slave otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Vazmeno trodnevlje započinje Misom večere Gospodnje na Veliki četvrtak, zatim slijedi Veliki petak te na kraju Vazmeno bdijenje na Veliku subotu. Nakon toga dolazi nam Uskrs, najveći i najsvečaniji kršćanski blagdan.
CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE
Napisala: Mirela KnezovićFoto: Ivana Palac
Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje slavi se nedjelju prije Uskrsa te nas, ujedno, uvodi u Veliki tjedan. Na taj dan sjećamo se Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem kada su ljudi pred njega prostirao svoje haljine, a u rukama su držali maslinove i palmine grančice, mašući njima i klicajući u jedan glas: Hosana! Hosana!
Bogoslužje na ovaj dan ima dva dijela. Na početku svećenik blagoslovi maslinove, palmine i druge grančice te se svi upute u svečanu procesiju s njima, a onda slijedi spomen muke i smrti Kristove. Boja liturgijskog ruha je crvena kao spomen Isusove mučeničke smrti i ljubavi.
Isusov svečani ulazak u Jeruzalem opisan je u sva četiri Evanđelja. Ove godine čitali smo Muku po Mateju.
I u našoj župi smo ovaj dan, kao i svake godine, proslavili uistinu svečano. Nakon blagoslova grančica, uputili smo se u procesiju pjevajući Gospin plač. Zatim je uslijedilo čitanje Muke po Mateju, a na kraju se vjernicima svećenik obratio sa par prigodnih riječi. Najljepši trenutak današnjeg misnog slavlja bio je dok smo pjevali Hosanu držeći maslinove grančice podignute visoko u zrak. Na taj smo način uistinu uspjeli doživjeti ovaj današnji dan.
Kako nas Cvjetnica uvodi u Veliki i Sveti tjedan, nadam se kako ćemo malo više promišljati Isusovu muku i smrt kroz molitvu i sudjelovanje na obredima kroz ovaj tjedan. Neka u našim srcima oživi sve ono što je Isus za nas učinio kako bismo postali bolji, i prema svom Bogu, kao i prema bratu čovjeku. No, neka ta promišljanja ne ostanu samo na ovom tjednu, nego neka nam slika raspetog Krista budi svaki dan pred očima i u mislima kako Sveta krv ne bi uzalud bila prolivena za sve nas.
VELIKI SVETI TJEDAN
Svetkovina Uskrsa je jedno veliko otajstvo, misterij. Toliko veliko da priprema za njegovu proslavu traje više dana, a isto tako i njegovo slavljenje, posebno u prvoj Crkvi, trajalo je više dana. Kako bismo se bolje pripremili za ovu veliku proslavu Uskrslog Života, pročitajmo ova poticajna pojašnjenja vezanog za dane uskrsnog trodnevlja.
Veliki četvrtak
Pashu, ako je shvatimo u sklopu oslobađanja iz Egipta, označava tročlani proces: 1) izlazak iz Egipta, 2) prolazak kroz Crveno more i 3) ulazak u Obećanu zemlju. Izići, proći i ući. Isusov put križa, Veliki petak i Uskrs. Takav je put svakog vjernika označen kao proces. Iz grijeha u život s Bogom, a kroza sramotu u slavu, kroz poraz k pobjedi, kroza smrt u život. Crkva je na putu prema konačnoj domovini.
Euharistija je hrana i snaga za naše življenje u ovome svijetu i naše hodočasničko putovanje ovim svijetom do vječnosti.
Kad je Bog htio dati dokaz svoje svemoći, stvorio je svijet. Kad je htio dati dokaz svoga milosrđa, poslao je Sina svoga koji se utjelovio. Dokaz njegove ljubavi je Presveti Oltarski sakrament.
Veliki četvrtak - veliki oproštaj, rastanak je uvijek dio umiranja. Crkva na Veliki četvrtak slavi jedan posebni rastanak, koji nije bio samo dio umiranja, nego je vodio u potpuno umiranje. Dragovoljno prihvaća nametnutu osudu. Dok se Juda spremao da preda Učitelja za šaku novaca, dotle se Isus sam predao za one koje je do kraja ljubio. U toj ljubavi on razmišlja kako trajno ostati među ljudima koji ga žele ukloniti iz svoje sredine. Umjesto da traži osvetu, Isus nebeskom Ocu prinosi žrtvu vlastitog života. Novi Mojsije donosi novu hranu koja nadmašuje manu u pustinji.
Na Misi posvete ulja posvećuje se ulje, večeras kruh i vino, na uskrsno bdijenje voda. Nekoć je Bog općim potopom ugušio ljudski grijeh u vodama svoje srdžbe. Isus izabire drugi put. Odlučio je ljudske zloće potopiti svojom ljubavlju. Kao što sunce oblake pretvara u plodonosnu kišu, tako je Isus ljudsku tamu pretvorio u svjetlo otkupljenja. Uzmite i jedite, kao da hoće reći: Uzmite me, volite me, uživajte me. Moji ste i ja sam vaš!
Moram hrabro držati svoj kalež i imati hrabrost reći: Ovo je moj život, život meni darovan. Taj život moram živjeti što bolje mogu. Moj je život jedincat. Moram držati svoj kalež do kraja života. Kalež ljudske patnje, a iradosti. Isuse dragi, operi nas vodom svoje ljubavi, okrijepi nas kruhom svoga tijela, napoji nas svojom krvi.
Veliki petak
Veliki petak ne može se slaviti bez suosjećanja i bez pitanja: Što je Isus učinio i pretrpio za mene?Upravo sam danas došao ovdje k njemu, podno križa, da budem s njim, da budem ondje gdje je on bio za mene, podno križa. Najbolje u crkvi možemo doživjeti što je Isus pretrpio za nas i koliko nas Bog ljubi u svome sinu. Tu se doživljava Bog za nas.Možemo postaviti jedno drugo pitanje: Kako se moglo dogoditi da oni koji vjeruju u Isusovu ljubav psuju i blate tu ljubav? To bi se moglo okarakterizirati kao naš nemar i neprihvaćanje Isusove ljubavi s križa. Božja se ljubav pretače iz Isusova probodenog boka u nas, a mi vraćamo pogrdama i psovkama. Radije vrijeđamo Božju ljubav nego đavla. I kad hoćemo da nekome pokažemo zube, umjesto da okrivljujemo krivca mi okrivljujemo Boga. Kakav je to besmisao? Slušaju nas odrasle, pa psuju i djeca.
Ovo je čas da se ispitamo zašto vrijeđamo najveću ljubav. Zamisli osobu koju voliš, a ti je grdiš. Zar ne čujemo glas koji odjekuje evo već 2000 godina: „Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni.“ Odgovorimo već večeras. Hoćemo li biti Juda ili Petar, hoćemo li biti onaj lijevi ili onaj desni razbojnik?
Braćo moja draga! Mogu propasti sve sigurnosti, može se slomiti svako uvjerenje, ali ostaje jedna i jedina sigurnost, a to je sigurnost patnje. Samo bol pripada nama. Nema Krista bez križa. Izbjegavati križ znači izbjegavati Krista.
Na Kalvariji su tri križa. Jedan oholosti, drugi pokajanja, treći, u sredini, križ ljubavi. Križ je sastavljen od dvije grede. Uspravna greda znači: svjetlo, život, radost, Božju volju. Bog hoće tom vertikalom da pokaže put u nebo. Druga greda dolazi na prvu kao negacija, a to znači smrt. I cvijet kad vene i čovjek kad umire spušta se u horizontalu. I dok budemo ljubili križ, razmišljajmo pokajnički. Moj Isuse koliko sam te puta razapeo: psovkom, mržnjom, nepravdom, ohološću, osudom drugoga, a ti si nijemo šutio i čekao me da dođem. I evo me sada. Želim da moj poljubac bude poljubac ljubavi, a ne izdajnički poput Judina. Oprostio si onom razbojniku s križa oprosti i meni.
Uskrsna svijeća
Krist se pojavljuje u obliku uskrsne svijeće koja će rasvijetliti tamu crkve poput Krista u uskrsnoj noći. Urešena je s pet zrna. U sredini je među nama, poput Krista među apostolima.
Ostanimo s Isusom sjedinjeni vjerom i nadom. Ostanimo s Isusom sjedinjeni u zajednici njegovih vjernika. Ostanimo s njim u radosti i žalosti. Kad nas slave i kad nas grde. Ostanimo u Isusu kad nas vole i kad nam lažu, u zdravlju i bolesti, u obilju i siromaštvu, u životu i u smrti. S njim ćemo živjeti ovdje i u vječnosti, slaveći njegovu i našu pobjedu. Pjevajmo pjesmu uskrsne pobjede: Aleluja!
Uskrsna vigilija
Grdno su se prevarili Kristovi protivnici.Htjeli su njegove ruke prikovati na križ da ne mogne nikoga više blagoslivljati.Krist je uskrsnuo, od tada njegove prikovane ruke dijele oproštenje.Htjeli su prikovati njegove noge. I danas on obilazi cijelim svijetom. Iako ga žele što više iz svijeta ukloniti, ipak njega sve više u svijetu ima.Htjeli su protivnici ušutkati njegova usta, probosti njegovo srce.Htjeli su da u grobnoj tami nestane.Grobnu tamu on je pretvorio u uskrsno svjetlo.Grobnu smrt on je pretvorio u kolijevku Božje djece.Križ je pretvorio u izvor utjehe.Svoj poraz pretvorio je u pobjedu.Ali mi se nismo prevarili. I mi smo uskrsnuli s njim.Radujmo se!U uskrsnoj noći Krist je pobijedio smrt. Njegove su rane zasjale sjajem uskrsne svjetlosti. Zato noćas oltar nanovo prima njegovu krv pred Božjim prijestoljem.U uskrsnoj noći Krist je otvorio grob i pretvorio ga u izvor slave i pobjede.
Iz knjige „Na putu k Bogu“ Don Jozo Ančić, župnikOBAVIJESTI
Korizmena ispovijed župljana u srijedu, 5. travnja 2017.Prva grupa: 15,00 satiDruga grupa:17,00 sati
VAZMENO TRODNEVLJE – STOŽER CIJELE LITURGIJSKE GODINE
Veliki tjedan je najsvetije vrijeme u liturgijskoj godini. U tom tjednu mi pokušavamo sudjelovati i razmišljati o veličini Božje ljubavi prema nama ljudima. U obredima Velikog tjedna treba jednostavno sudjelovati. Pred nama je raspored svih zbivanja. Bilo bi lijepo da se uključe svi oni koji to mogu, te na taj način pokažu svu ozbiljnost svoga kršćanskog poziva. Sve znanje je uzalud ako nema životne vjere.
CVJETNICA ILI NEDJELJA MUKE GOSPODNJE
Cvjetnica je uvod u Veliki tjedan. Crkva se spominje Isusovog trijumfalnog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, opisanog u sva četiri Evanđelja, ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga. Kad je ulazio u Jeruzalem, narod je dočekao Isusa mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine, putem kojim je išao jašući na magarcu.
U spomen na to, na Cvjetnicu se prije pučke Mise obavlja procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama. Sama Misa je posvećena Isusovoj muci na kojoj se čita ili pjeva cijelo izvješće o muci iz Evanđelja po Mateju.
U 18,00 SATI POČINJU OBREDI VELIKOG ČETVRTKAMisa Večere GospodnjeVeliki četvrtak u Velikom tjednu, posljednji dan korizme.Toga dana navečer počinje Vazmeno trodnevlje (muka, smrt i uskrsnuće Kristovo).Klanjanje pred presvetim Sakramentom do 24,00 sata.Jedan dar na oltar: cvijet (ruža, karanfil i dr.) U 18,00 SATI POČINJU OBREDI VELIKOG PETKAObredi Velikog petka podijeljeni su u tri dijela:Prvi dio obreda: Služba riječiDrugi dio obreda: Otkrivanje te potom klanjanje križuTreći dio obreda: Sveta pričestSlužba riječi donosi nekoliko odabranih odlomaka Svetoga pisma. Evanđelje, koje se čita ili pjeva, je Muka po Ivanu. Klanjanje križu: ministranti donose prekriveni križ koji se u tri stupnja razotkriva. Kod svakog stupnja pjeva se "Evo drvo Križa..." i odgovor zajednice "Dođite, poklonimo se!". Pred oltarom slijedi klanjanje križu, vjernici dolaze pojedinačno poljubiti križ.Na Veliki petak darovi idu za Kristov grob u Svetoj Zemlji U 20,00 SATI POČINJU OBREDI VELIKE SUBOTEBlagoslov ognja i paljenje Uskrsne svijeće;Služba riječi; Blagoslov krsne vode i obnova krsnih obećanja;Euharistijska služba; Blagoslov uskrsnog jelaNa obrede Vazmenog bdijenja ponijeti svijeće koje treba upaliti na početkuobreda i kod obnove krsnih obećanja.ČUDOTVORNA MOLITVA SV. JOSIPU STARIJA OD 1900 GODINA
Ova molitva moli se 9 uzastopnih jutara za bilo koju želju. Od nastanka ove molitve prije 1900 godina i njezina ponavljanja na usnama i u srcima vjernika ova je molitva bila učinkovita za sve one koji su je molili.
O sveti Josipe, čija je zaštita tako velika, tako jaka, tako izravna pred Božjom krunom, stavljam u tebe sve svoje potrebe i želje.
O sveti Josipe, pomozi mi svojim snažnim zagovorom i izmoli za mene svoga Djevičanskog Sina sve duhovne blagoslove kroz Isusa Krista, našega Gospodina, tako da, jer sam vezan o tvojoj Nebeskoj snazi, mogu iskazati svoju zahvalu i poštovanje Najljubljenijem Ocu.
O sveti Josipe, nikada se neću moći umoriti promatrajući Isusa kako spava u tvojim rukama. Ne usuđujem se prići dok se on odmara u blizini Tvoga srca. Zagrli ga u moje ime i poljubi Njegovu nježnu Glavu za mene, i zamoli ga da mi uzvrati poljubac kada udahnem posljednji uzdah.
Sveti Josipe, zaštitniče umirućih, moli za nas. Amen.
DAN OČEVA
Napisala: Mirela KnezovićFoto: Ivana PalacDan očeva slavi se u čast svih očeva, slavi očinstvo i utjecaj očeva u društvu. Ovaj dan kod nas se slavi u mjesecu ožujku, mjesecu koji je posvećen svetom Josipu i to na sam blagdan Svetog Josipa, 19. ožujka. Ove godine blagdan Svetog Josipa pao je na nedjelju pa smo u našoj crkvi, svečano i dostojanstveno, proslavili i Svetog Josipa i Dan očeva. Na Misi smo molili za sve očeve, kako za žive, tako i za one koji više nisu s nama.
U svojoj propovijedi don Jozo je naglasio kako je sveti Josip najsavršeniji primjer očinstva. Cijeli život se brinuo za svoju obitelj. I današnji očevi bi se trebali ugledati na svetog Josipa, te se brinuti za svoju obitelj i biti prvi i pravi primjer svojoj djeci. Otac je mozak, a majka srce obitelji, rekao je don Jozo, i samo ako je to dvoje usklađeno, obitelj može napredovati. No, ako jedno od to dvoje zakaže, obitelj propada.
Naši najmlađi učenici donijeli su i čestitke za svoje očeve u kojima su im čestitali današnji dan te zahvalili dragom Bogu što im je darovao takve očeve koji se bezuvjetno daruju svojoj obitelji.
Na kraju svete Mise, sva djeca su zapjevala pjesmu Hvala tata, hvala mama te na taj način još jednom zahvalili svojim očevima na svemu što čine za njih, ali i dragom Bogu bez kojeg bi sve bilo uzaludno i besmisleno.
I na kraju: SRETAN VAM VAŠ DAN, OČEVI!
Pepeljenje!
Oduvijek, posipati se pepelom znači uozbiljiti se, kajati se za svoje loše postupke. Znači i spremnost na nove, bolje korake.
Pepelnica ili Čista srijeda je kršćanski spomendan kojim započinje korizma, za kršćane vrijeme od 40 dana priprave za Uskrs, ne računajući nedjelje. Na Pepelnicu svećenik posipa vjernike pepelom ili im čini znak križa na čelu uz riječi: ‘Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti' ili ‘Obrati se i vjeruj Evanđelju!’
Druga rečenica je Isusov poziv iz njegova nastupnog, programatskog Govora na gori, a prva je mnogo starija, iz knjige Postanka, s asocijacijom i aluzijom na izgon praroditelja iz raja. Pri pepeljenju, čovjeka se podsjeća na njegovo ime. Iz zemlje je Bog stvorio čovjeka, iz praha zemaljskoga. Ali ga se obredom pepeljenja podsjeća i na to da će se u zemlju vratiti, u prah. Pepelnica je podsjetnik na čovjekov početak i čovjekov svršetak. Čovjek je zaboravljivo biće. Zaboravlja što ne bi smio nikako zaboraviti. A treba stati. Sjetiti se. »Sjeti se, čovječe – Memento homo!«
Pepeo simbolizira pokoru i pomaže nam razviti duh poniznosti i žrtve. Pepeljanje služi kako bismo obuzdali oholost svojih srca i podsjetili se da je život na zemlji prolazan. Pepeo za pepeljenje dobiva se od blagoslovljenih grančica palmi i maslina korištenih na Cvjetnicu prethodne godine. Time se želi istaknuti kontinuitet metanoje (obraćenja).
Pepeljenje je vrlo rječita simbolična gesta. Oduvijek posipati se pepelom – i kao izraz i kao čin – znači uozbiljiti se, kajati se za svoje loše postupke. Znači i spremnost na nove, bolje korake. Crkvenim jezikom to je predznak osobne metanoje, obraćenja.
U Bibliji, posebno u Starom zavjetu, pepeo simbolizira grijeh i ljudsku prolaznost. Onaj tko bi se posuo pepelom, želio je reći drugima - „Ja sam grešnik“. Također, pepeo u Bibliji označava i stanje žalosti i nesreće ili stanje ništavnosti. Kod Židova je bio običaj posuti se pepelom kad su prinosili ili činili žrtvu, i pepeo je nosio u sebi poruku, tj. želju za obraćenjem od zla i života u grijeha k životu i zajedništvu s Bogom.
Pepeljenje se koristi od davnine. Kršćani koji su počinili teške grijehe, javno su izvršavali svoju pokoru. Na Čistu srijedu (Pepelnicu), biskup bi blagoslovio marame za kosu te ih posuo pepelom načinjenim od grana palmi od prethodne godine. Te marame su pokornici trebali nositi tijekom četrdeset dana pokore. Tada, dok su vjernici recitirali sedam pokorničkih psalama, pokornici bi bili istjerani iz crkve zbog svojih grijeha, baš kao što je Adam, prvi čovjek, bio istjeran iz Raja zbog svoje neposlušnosti. Pokornici ne bi ulazili u crkvu sve do Velikog četvrtka kada bi zaslužili pomirenje nakon četrdeset dana pokore i sakramentalnog odrješenja. Već u 11. stoljeću, uporaba pepela kao znak obraćenja i pokore primjenjuje se, ne samo na one koji su htjeli pristupiti sakramentu pomirenja, nego i na cijelu zajednicu. Od 11. stoljeća Čistom srijedom i obredom posipanja pepela po glavi započinje korizma, 4o dana pokore i obraćenja.
Pepelnica je pomični spomendan pa nije svake godine istog datuma. Ove godine pada na 18. veljače.
U cijeloj crkvenoj godini samo je na Pepelnicu i Veliki petak obavezan post koji se odnosi na katolike od navršene 18. do započete 60. godine života a nemrs na starije od 14 godina.
Sv. Blaž (Vlaho), Blagoslov grla – Grličanje
Blagdan svetog Blaža (Vlaha), biskupa i mučenika, u Rimokatoličkoj Crkvi slavi se 3. veljače.
O blagdanu sv. Blaža svake se godine po crkvama dijeli blagoslov grla. Svećenik s dvjema svijećama pristupi vjerniku i moli: “Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!” Taj je blagoslov takozvana blagoslovina u Katoličkoj Crkvi. On se temelji na prastaroj predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kome je u grlu zapela riblja kost. Kod blagoslovina Crkva moli Božju pomoć u raznim potrebama, a po zaslugama Isusa Krista i zagovoru svetaca.
Blagoslov grla (grličanje) u našoj župi je bio na blagdan sv. Blaža nakon večernje sv. Mise u 18 sati.
Sv. Blaž (Vlaho) bio je također jedan od brojnih mučenika prvih stoljeća kršćanstva. Potjecao je iz grada Sebaste u Armeniji a već od ranog djetinjstva i mladosti opredjelio se za Krista napustivši radosti i užitke ovoga svijeta. Bio je za ono doba veoma obrazovan čovjek i vršio je službu liječnika radosno pomažući siromasima. Pomagao im je ne samo kao liječnik, već je još više kao kršćanin u njima gledao i susretao samoga Krista. Svojim držanjem i dobročinstvima postao je u gradu veoma popularna i draga osoba. A kako je tada Božji narod birao biskupa, to su po biskupovoj smrti na njegovo mjesto izabrali Blaža. Za vrijeme cara Licinija buknuo je na istoku opet strašan progon kršćana a prvi su na udaru bili pastiri. Blaž je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Na nagovor svećenika i vjernika Blaž se skloni pred neprijateljima ali ipak bude uhićen. Bio je mučen kako bi ga prisilili na otpad. Sveti biskup hrabro je podnio sve muke i nije se dao ničim zastrašiti. Krvnik mu je godine 317. odrubio glavu. Ta glava kao dragocjena relikvija godine 972. dospije u Dubrovnik. Grad ga izabra za svog zaštitnika i već 1000 godina stoji pod njegovom zaštitom. Dubrovčani svake godine najsvečanije slave svoga zaštitnika, a u procesiji biskup nosi svečevu glavu koju pobožni vjernici sa strahopočitanjem ljube. Dubrovnik i sv. Vlaho, kako Dubrovčani nazivaju sv. Blaža, nerazdruživi su.